Izdvajamo

S Ibrahimom su, kako kaže Teufik, više kontaktirale sestre, ona iz Zagreba i druga, Fikreta Kulašić, koja boravi u Kozarcu. Sestre su se redovno čule i s Ibrahimovom bivšom suprugom Zuhrom, u čijem je stanu u Rovinju on živio

Za tragičnu vijest da mu je brat Ibrahim (62) stradao nakon što ga je u Rovinju u petak automobilom pregazio popularni hrvatski pjevač Tony Cetinski, Teufik Kevljanin (75), mještanin Kozarca kod Prijedora, saznao je od sestre Emire Kulašić koja živi u Zagrebu.

Dobar čovjek

- Tuga, toliko dugo ga nisam vidio... Zvao me i moj sin koji živi u Španiji. Kaže da mu nije ni do čega, žao mu Ibrahima. Da je bar ovdje bio, da mu se pomogne, ali... – započinje priču Teufik, koji se s bratom posljednji put sreo prije tridesetak godina.

Tada je došao da mu vidi unuka. Inače, stradali je iz rodnog Kozarca otišao davno, a već decenijama je živio u Rovinju.

S Ibrahimom su, kako kaže Teufik, više kontaktirale sestre, ona iz Zagreba i druga, Fikreta Kulašić, koja boravi u Kozarcu. Sestre su se redovno čule i s Ibrahimovom bivšom suprugom Zuhrom, u čijem je stanu u Rovinju on živio.

- Ostavila ga je da tu živi i otišla nakon što su se rastali. Plaćala je i račune i preko nje je sve išlo. Ona je rodom iz Bihaća i navraćala je nekoliko puta i kod nas - kaže Namka Kevljanin, Teufikova supruga.

S velikom sjetom priča o stradalom djeveru.

- Živio je slabo, koliko znam, od socijalne pomoći. Pomagala mu je i porodica... Sakupe nešto para pa mu pošalju. Bio je sušta dobrota od čovjeka. Nikog nije dirao, jednostavno, živio je neki svoj život. Sve nas je volio i poštovao, ali mu se nije dolazilo ovdje. Tako je odabrao. Sjećam se svog dolaska u Rovinj. Mene i svekrvu, njegovu majku Minu, dočekao je baš kako treba. I ručak nam je pripremio. Bio je prava dobrica, ali i nesretan čovjek, jer je izgubio sina. I ta tragedija se dogodila nepun mjesec i po nakon dženaze majke Mine - kaže Namka.

Zaraslo ognjište

Samo pedesetak metara od njene kuće pokazuje nam u kupinu zaraslo porodično ognjište gdje se Ibrahim rodio.

- Željan sam ga ostao, a ni na dženazu mu neću moći otići, jer ne znam kako - kaže Teufik, koji je već 47 godina vezan za invalidska kolica.

Avaz.ba

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.