Izdvajamo

SANSKI MOST - Poljoprivrednik Senad Aganović iz Sanskog Mosta najveći je proizvođač bundeva na tom području, a trenutno zbraja prinose od preko 10 tona ove poljoprivredne kulture.

Ističe da je ova godina bila veoma povoljna za uzgoj i rast bundeva s obzirom na to da je tokom maja bilo dosta padavina i vlage, a da je kasnije bilo sunčano i stabilno vrijeme, koje odgovara vegetativnom razvoju ovih plodova.

Prema njegovim riječima, pojedini primjerci bundeva prave su grdosije i teži su od 30 kilograma.

Iako uzgaja više vrsta te kulture, Aganović ističe da su posebno tražene i na cijeni bijele bundeve ili budimke, koje se za jelo mogu pripremiti na više različitih načina.

"Najjednostavniji je isjeći je na veće komade i staviti u peć, a dobro pečena bundeva je tako ukusna da se malo šta može porediti s njom. Također, ništa manje ukusna nije ni pita koja se može napraviti, a to znaju sve dobre domaćice", objašnjava Aganović.

 

Dodaje da svoje plodove uzgaja na potpuno prirodan način, bez upotrebe pesticida ili drugih hemijskih preparata, te ih plasira na gradskoj pijaci u Sanskom Mostu, gdje ima svoj štand, ili na kućnom pragu.

Ova porodica se već generacijama tradicionalno bavi poljoprivrednom proizvodnjom, a po svome pretku Hašimu, koji je u prošlosti bio poznati poljoprivrednik, često ih nazivaju Hašimovići.

Osim bundeva, na više od tri hektara plodnog zemljišta u naselju Krkojevci, proizvode i brojne druge povrtarske kulture, kao i žitarice te stočnu hranu, s obzirom na to da uzgajaju i muzna grla.

"Od poljoprivrede se može dobro živjeti, ali se moraju dobro zasukati rukavi. Na mom gazdinstvu angažovana je cijela porodica, a po potrebi zovem i sezonske radnike. Radi se o potpuno prirodnoj i organskoj proizvodnji. Kupci to znaju prepoznati, tako da nemamo problema sa plasmanom proizvoda, jer ljudi žele da jedu zdravu i provjerenu hranu", kaže ovaj vrijedni sanski poljoprivrednik.

NN

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.