Izdvajamo

PIŠE: SRĐAN PUHALO

Prije neki dan, 4. jula, na Kozari je obilježeno 72. godine od Bitke na Kozari. To je bila prilika da predstavnici vlasti u Republici Srpskoj, bez prisustva Vučića, Patrijarha Irineja, Kusturice i Bećkovića, protumače istoriju kako njima odgovara, a evo šta su kazali...

Marko Pavić, gradonačelnik Prijedora, je rekao "Ovaj narod je antifašistički, koji je pokazao da je slobodarski i tada i sada, ali da uvijek želi pružiti ruku pomirenja, narod koji pamti i želi da gradi svoju budućnost u slobodi. Upravo zato pouke sa Kozare daleko odjekuju".

Pitam te Marko Paviću da li sa tim našim antifašizmom i slobodarstvom, koje ponosno ističeš, možeš objasniti preko 3 000 pobijenih civila Bošnjaka i Hrvata, tvojih sugrađana, iz posljednjeg rata? O kakvoj pruženoj ruci pomirenja ti pričaš kada ruke žrtava još uvijek izbijaju iz masovnih grobnica o kojima ti ćutiš i vješto ih izbjegavaš? Kakvu nam budućnost obećavaš, kada nemamo hrabrosti ni da se suočimo sa prošloću?

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je rekao "Sinonim za današnje neslobode je BiH, zemlja u koju smo gurnuti i koja nam nije dala ništa da se osjećamo dobro".

Pitam se Predsjedniče da li je normalno osjećati se dobro ako znamo da smo u proteklom odbrambenom i otadžbinskom ratu, pobili preko 30 000 bošnjačkih i hrvatskih civila? Možemo li se osjećati slobodno u bilo kakvoj Republici Srpskoj ako strepimo od osvete drugih, jer ne želimo da prihvatimo što svi znamo da se desilo, pokajemo se i zatražimo oprost? Možemo li biti slobodni u društvu u kojem su ratni zločinci heroji, a neistomišljenici izdajnici i strani plaćenici?

Ministar Petar Đokić je istakao "Ta naša borba za slobodu traje kroz vijekove i uvijek smo bili ona snaga koja je stajala na stranu pravde i iz svih ratova izlazila kao pobjednik sa tekovinama koje su otvarale vidike novim, budućim generacijama"

Pitam se ministre Đokiću hoćete li nam ikad reći nešto smisleno i utemeljeno na činjenicama ili ćete “šupljirati” do kraja svog političkog života?

Pitam se….

frontal.ba

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?