Izdvajamo

Tabuti s posmrtnim ostacima prijdorskih žrtava danas su iz Šejkovaće preveženi u Kozarac i smjesteni na stadionu u Kozaracu gdje će sutra u nedelju 20.07. biti klanjana dženaza.

Što sam danas doživio nemogu opisati čak ni u kratkim crtama. Puno sam fotografisao i pokušat ću, za prvo javljanje, da opišem mojim fotografijama. Poslije dženaze više fotografija na facebook Kozarac.eu

Ujutro u 8.00 svi spremni za pokret. Krećemo tačno po dogovoru.

U Šejkovaći nas je dočekala ova slika.

Utovar Sanduka sa posmrtnim ostacima Šehida počinje u dogovoreno vrijeme.

Ibro, na čelu organizacionog odbora, ne prepušta ništa slučaju. Drži sve pod kontrolom. Edin Jakupović Paljevina, sa njim sam u kamionu, kaže: ako Ibro i zagalami na nekog nemojte de se ljutite, sve je to u želji da sve ide kako treba i da se šehidi isprate dostojno kako su i zaslužili.  Svi slušamo Ibru i sve ide dobro.

U centru Sanskog Mosta ova slika. Suze naviru nemožemo da se kontrolišemo. Kod Paljevine isto tako ali oba krijemo poglede, ja iskaćem iz kamiona da bih sakrio uzbuđenje.

Nalazim mog rođaka Ešu Dženanovića i neznam šta da kažem blokirao sam totalno. Znam da njegova porodica nije pronađena. Da podsjetim, Eši je zvjerski ubijena porodica: Žena Nasiha, dva sina Alen i Ajdin, sestra Majda i mama Hajra. Trčkaram okolo i fotografišem a gorčina ostaje.

Nastavljamo dalje preko mosta i opet ista slika. Ponovo iskačem iz kamiona i idem ispred kamiona duž glavne ulice u Sanskom Mostu.

Sanski Moste, sve pohvale za veličanstven ispraćaj naših Šehida. Baš onakav kakav i zaslužuju.

Poljski put, familije Šehida strpljivo čekaju da prouče El Fatihu. Ovdje smo nijemi.

Tukovi isto tako, ja i Edin Paljevina već duži dio puta ne razgovaramo.

U Prijedoru na mostu, sve je stalo. Polahko se probijamo između naše raje ja pravim fotografije, policija nas požuruje a Edin strpljivo zastaje da bi majke, sestre i djeca stavili cvijet na kamion.

U Kozarcu slika ova. Ja i Edin se smješkamo i u horu kažemo: Ponosan sam što sam kozarčanin.

 

Organizacioni odbor na čelu sa Ibrom Kahrimanovićem sve pohvale, do sad je sve išlo kako je planirano i kako naši Šehidi zaslužuju.

 

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.