Izdvajamo

Politika se kod nas odavno uvukla u sve pore života. Hajde da je to samo politika, nego politički nacionalizam najgore vrste. Prebrojavanje crvenih krvnih zrnaca i genetičkog materijala odvija se na svim nivoima, potpomognuto pojedinim "objektivnim" medijima

 

Kako je bilo lijepo biti navijač fudbalske, ili nogometne, ili - zovite je kako hoćete, reprezentacije Bosne i Hercegovine u subotu uveče. Pokazali su izabranici Safeta Sušića kako se bori u nacionalnom dresu, kako se ne gubi nada i kada protivnik sretno povede, a utakmica dobija kada sa vjeruje u sebe. No, prije svega, imponovala je želja za pobjedom. Niko od njih tada nije bio ni Bosanac, ni Hercegovac, ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, svi su bili samo igrači koji žele da svojoj zemlji donesu pobjedu i uspješan nastavak u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Uz frenetično navijanje zeničke publike i svih onih koji su došli sa tribina da bodre zmajeve, može se s pravom konstatovati da je to bio trijumf sporta.

Bila je to jasna poruka, kako su svi naglasili, delegatima na Skupštini N/FSBiH koji će danas odlučiti da li će prihvatiti novi statut, što znači nastavak života u svjetskoj i evropskoj fudbalskoj porodici ili će to odbiti i BiH privremeno izbrisati sa fudbalske mape. Samim tim i reprezentaciju izbaciti iz ovog kvalifikacionog ciklusa. Kako sada stvari stoje, zna se da se ništa ne zna. Bez obzira na kovertirane sankcije, bez obzira na to kakve bi to moglo imati posljedice po ovaj najpopularniji sport u našoj zemlji, fudbalski čelnici se i dalje, bar prema izjavama pred ovaj, moglo bi se reći, historijski skup, poigravaju sudbinama onih koji od fudbala žive.

Politika se kod nas odavno uvukla u sve pore života. Hajde da je to samo politika, nego politički nacionalizam najgore vrste. Prebrojavanje crvenih krvnih zrnaca i genetičkog materijala odvija se na svim nivoima. Otkriva se, na primjer,  kako je ovo bošnjačka reprezentacija ili kako u novom statutu ne postoje mehanizmi zaštite nacionalnih interesa i još kojekakvih nacionalnim bojama obojenih izjava. Kao da sport, pa samim tim i fudbal, nije po svojoj izvornoj poruci daleko iznad toga. Zar bi i u N/FSBiH trebalo uvesti Dom naroda, koji bi štitio vitalne nacionalne interese konstitutivnih naroda, a vjerovatno i onih koje podvode pod stavku - ostali.   

Na terenu igra igrač kojeg izabere trener ili selektor. Niko nije lud da reprezentaciju bira po nacionalnom ključu. Igraju, valjda, u tom trenutku najbolji. Možda bi se trebala promijeniti i boja nacionalnog dresa, pa uz bijele ili plave nadodamo još po jednu trećinu crveno-plavo-bijele ili malo kockica, obilježja susjednih nam reprezentacija.

Nekima je malo rasprava i diskusija, pa bi još malo raspravljali i razvodnjavali prijedloge, a ne shvataju da što se pričalo - pričalo se. Predstavnici FIFA i UEFA bili su dovoljno strpljivi sa ljudima koji vode bh. fudbal onako kako vode. Zato je sada u ponudi samo jedan scenarij - uzmi ili ostavi. Ili glasaj za novi statut, usklađen sa statutima FIFA i UEFA, ili slijede sankcije. Zato sa strepnjom čekamo današnju odluku delegata na sjednici Skupštine N/FSBiH. Naravno, ima i onih koji navijaju da se predloženi statut ne usvoji, kako bi se konačno stalo ukraj ljudima koji su do sada ovaj sport vodili stranputicom. Ipak, takvi radikalni potezi u stilu razvali sve, pa gradi iz početka, nisu do sada na ovim prostorima donijeli ništa dobra. Možda se, na kraju, ipak treba pozvati na razum. Ako ga je imalo preostalo.

Branko Majstorovic                                                                                     Oslobodjenje


Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?