Cesto pocinjem Cetvrtak sa pricom kakvo je vrijeme danas bilo. Vrijeme je promjenljivo bilo citavu heftu. Fotografije cu poceti sa motorijadom koja je bila u suboto. Senad Joldic je na ovaj nacin izrazio dobrodoslicu gostima motorijade.

Padni - ustani. Padni - ustani. Padni....Ustani. Padni ustani

Trči...Hodaj...Skakući...Zapinji...Padni.....Puži....Ustani !!!

I šuti. Dobro je. Može biti i gore. Uvjek može biti gore...

Savij se, trpi...Sve dok ti šef ne zašije dovoljno peneza u jorgan a tebi Trpimir postane srednje ime. Šuti i trpi.

Pise Satko Mujagic

Izlomise me zadnji mjeseci. Pa sad, i na odmoru, mozak jos neke svoje bitke vodi, tijelo ne zna vise da se odmara. Brzina tek naizgled smanjena, kao bicikl kojeg padina jos nesmetano goni, iako je sada sve naizgled ravno, a pejzaz drugaciji.

Na putu za Split stadoh u Drvaru i Livnu. U Drvaru, prica mi Neda, vlasnica gostionice, nema ljudi. 'Nema  ni u Kozarcu, rekoh'. Bila je u Prijedoru kao izbjeglica, kaze. Drago joj bi kad ugleda prve povratnike. I vratila se i ona i njeni, prije 4 godine. Mila me pita:'tata, jel' ti to prijateljica?' Nije, sreco, rekoh. Tek smo se upoznali, ali se druzimo. Lik na terasi, u crvenoj majici s cirilicnim natpisom "SRBIJA", pokaza mi rukom gdje je Titova pecina. 'Tamo, bas iznad one kuce, onog dimnjaka'. 'Hvala, ne znam kad sam zadnji put bio'.

Ovaj Cetvrtak cu da pocnem sa desavanjima od nedelje, posjeta logoru Keraterm. Moje misljenje je da je ovaj put posjeta bila najbrojnija u zadnjih sedam ili osam godina. Nadam se da ce iduce godine biti jos veca brojka. Cekajuci zvanicni pocetak programa ja sam malo hodao okolo i fotografisao raju, poznate i nepoznate.

Ova hefta je prosla tako brzo i sa puno dogadjanja, pa mi je jako tesko opisati a i sve fotografijom docarati. Naravno obicaj mi je da se pohvalim sa svojim sljivama. Dugo sam razmisljao kako da pocnem ovaj Cetvrtak. Bilo je tu veselih dana i noci a na zalost i onih drugih, zalosnih. Pa sam u dilemi kako da u jedan clanak postavim i ukombinujem i jedno i drugo.

Mene djeca za čas raspištolje. I onda galamim na njih. Urlam. Znam da se čujem do prvog sprata al´ ne mogu da se stišam. Volume mi je na maximum kad mi nategnu ova dva preostala jadna živca koja imam....

Ponekad muž, onako, cool zavaljen u naslonjač ispred TV-a samo prokomentariše iritirajući smirenim tonom: "Tc,tc,tc...zar te nije stid komšija?".

Jao, tek tada bih da zaurlam iz petne žile (mada ne´am pojma gdje se ta žila nalazi ali sam čula da se iz nje prodereš svom snagom).

Danas sam sretan, sto mogu da kao naslovnu fotorafiju postavim, veliku legendu Kozarca. Campara Hajrudin ili samo Campara i svi oni koji su prije rata isli u skolu u Kamicane znaju da je to njihov ucitelj.Nija on bio samo ucitelj, on je pomagao svim svojim kozarcanima. Veliki humanista i veliki covjek.

Pise Satko Mujagic

"DRAGI ZEMLJACI, PONOSAN SAM ŠTO SMO DANAS OKUPLJENI U GLAVNOM GRADU BOSNE I HERCEGOVINE.

DEVEDESETIH GODINA 20. VIJEKA BILI SMO ZAJEDNO PO LOGORIMA, U OPKOLJENOM SARAJEVU, SREBRENICI, NA CUPRIJI U VISEGRADU, BIHACU, I DRUGIM DIJELOVIMA OVE PRELIJEPE ZEMLJE, OKRUZENI ZLOM KOJE JE PREDVODIO OVAJ GENERAL BEZ LJUDSKE I OFICIRSKE CASTI.

POSEBNO MI JE DRAGO STO DANAS MEDJU VAMA VIDIM LJUDE IZ SVIH KRAJEVA BOSNE I HERCEGOVINE, I MOJE PRIJEDORCANE I KOZARCANE, LOGORASE TRNOPOLJA, KERATERMA, OMARSKE I MANJACE NA KOJE SAM PONOSAN; S NEKIMA OD NJIH SAM PRIJE TACNO DEVETNAEST GODINA KROZ PROZORE HANGARA U LOGORU OMARSKA SLUSAO SAMRTNE KRIKE LJUDI ZBOG KOJIH SMO MI DANAS TU. NJIHOVE SLIKE MOZETE VIDJETI NA OVOM ZIDU ISTINE. BOLJE RECENO, ZIDU SRAMA.

Juce nisam uspio da postavim fotografije od Sehidsko Turbe. Nadam se da danas nije kasno da se vidi kako napreduju radovi i  dokle se doslo sa radovima

Danas malo kasnim sa cetvrtkom ali nije moja krivica.Kad sam gotovo sve fotografije vec prebacio na stranicu nestade struje a sto je najgore par sati je nije bilo.Naravno sad moram sve iz pocetka.Cesto se mislim koju fotografiju da postavim kao naslov. Ova mi je nekako naj veselija, drustvo sretvo i rapolozeno.