Piše: Semira Jakupović

“Odlazi jos jedno ljeto, s mirisom sijena na kosi…., odjekuje negdje sa radija ili tranzitora, dok se u srce uvlaci neka neobjasnjiva tuga i nostalgija.
Da li je to proslo jos jedno ljeto? Da li to govorimo zbogom dugim ljetnim danima okupanim suncem, vrelim, sparnim nocima ispunjenim bljestavim zvijezdama i mirisima romantike. Da li su to zavrseni svi raspusti, ljetni odmori ili holidaji? I da li je kraj sjedenju i pijenju kahve ispod grozdja, ljetnim setnjama, izletima u prirodu, ljetnim koncertima, beskrajnim suncanjima….

Mozda I nismo spremni da kazemo zbogom carobnom ljetu, ali nam kalendar govori drugacije. U goste nam danas  i kalendarski dolazi zlatna jesen, pa i tu posebnu goscu, moramo prihvatiti.
Jesen uvijek donosi i uspomene na djetinjstvo i mladost, na moje rodno mjesto ispod sumovite Kozare, na rodnu zemlju. Uspomene u isto vrijeme i griju i prze dusu, ali takav je zivot. Mjesavina i srece i tuge, crno-bijeli svijet, uzbudjenja i razocarenja,  veselja I nostalgije..

Kad sam bila dijete, cesto bih znala cuti mudre recenice od starijih, a jedna od njih je bila, “Kad vidis bostanovu koru, spremaj se za zimu”.
 Naravno, u danasnje vrijeme to I ne bi bio neki vremenski pokazatelj, jer se bostan, lubenica ili karpuza, moze naci u samoposlugama u toku cijele godine. Mozda se zato i izgubio car ovog socnog voca koje svojim vanjskim oblikom izgleda isto, ali kada se otvori, ne izaziva svojom bliedom , crvenom bojom, niti ukusom.

Bilo je to vrijeme polaska u skolu, koja je sa sobom donosila I radost I brige za roditelje, posebno one koji su morali da nahrane mnogo gladnih usta, spreme knjige i zimnicu, te drva za zimu. Zvuci motorke u komsiluku jos vise su podsjecali na prolazak vremena koje je jurilo nevjerovatnom brzinom. Ispred kuca su se mogle vidjeti i panjevi I sjekire i gomile drva koja su cekala na slaganje, a poslije zagrijavala kuce i nestajala u plamenu razbuktalih peci.
Dolazak septembra za nas djecu znacio je kraj dugog ljetnog raspusta, koji se uglavnom sastojao od raznovrsnih igara napolju. Davali smo masti na volju i u nedostatku igracaka, izmisljali nove igre.

Zivjeli smo u skladu sa prirodom, sa njenim neizmjernim davanjem, pa su tako i nase igre zapocinjale penjanjem na drvo tresnje ili haslame u proljece, a zavrsavalo branjem nezrelih oraha, koji su svojom zelenom korom uzasno prljali ruke. Probusene lopte nisu imale svoju potpunu funkciju, pa su i dudovi koji prljaju ruke bili dobri u pauzama izmedju fudbalskog meca, a kupine, divlje jagode, pa cak  sakupljanje puzeva  obecavale mnogo, jer su znacile zaradjivanje ljetnog dzeparca.

U doba moga djetinjstva, djecu niko nije morao da “tjera” da jede, niti si hrana toliko birala. U predahu izmedju primamljivih ljetnih igara, neko bi uvijek otrcao do svoje ili do bilo cije mame iz komsiluka I trazio snjitu. Ubrzo bi se na tacnama nasle snjite namazane pekmezom ili domacim kajmakom, na vrucoj pogaci ili somunu. Bio je to najukusniji “snack” na svijetu, koji je davao podstreka za dalje, za neumorne igre do smrkavanja koje su se prekidale tek nakon majcinog zvanja po nekoliko puta.

Sa polaskom u skolu i suocavanjem sa novim izazovima znanja i ucenja, djeca su se ukljucivala u poslove u kuci I izvan nje. Tako smo se poslije zavrsetka nastave, ukljucivali u raznorazne poslove, kojih je u jesen bilo na pretek. Tresenje I kupljenje sljiva bilo je neizbjezno. U sjecanje cesto dolaze slike ogromnih kaca u kojima su se skupljale za rakiju, te ogromnih rangi ili serpi u kojima se kuhao pekmez, koji je zauzimao pocasno mjesto u kucnim ostavama ili spajzovima. Pored branja sljiva, bile su tu i neizbjezne zimnice, koje su ukljucivale raznovrsne salate I kiseljenje kupusa. 
Jesen je uvijek znacila bogatstvo, sakupljanje plodova mukotrpnog rada, pocev od vadjenja luka, branja i pucenja graha, vadjenja krompira i stavljanja u trapove, pa do kukuruza cijom smo se svilom igrali, poslije ga brali, komusali ili perusali. Bijelim misiracama se posvecivala posebna paznja, jer su se pekle u dugim, zimskim nocima i posluzivale kao prava poslastica.

Jesen je sa sobom donosila I prelijepe pejzaze, a svojim nevidljivim kistom mijenjala boje lisca, koje je od tamno-zelene boje, postajalo zuto, crveno, pa tamno smedje, sve dok nemilosrdni vjetar ne bi odnio i poslednji listic i dao signal snjeznoj zimi. Tada bi pocinjalo I vrijeme dugih, hladnih, nemilosrdnih kisa i ostrih mrazeva koji su unistavali I poslednje ostatke prelijepe prirode. U cvjetnjaku bi samo ostajao mrazovac, koji je svojim svjezim cvjetovima raznih boja, hrabro prkosio jesenjim maglama i mrazevima.

Sada su dosla neka druga vremena u kojima se brzo zivi, pa su i godisnja doba izgubila svoju prvobitnu draz. Posebno za djecu, koja mnogo vremena provode u kucama, igrajuci igrice i ziveci u nekom virtualnom svijetu, bez dovoljno osjecaja ili razumijevanja pravog zivota, pa se cesto desava da misle da povrce I voce rastu negdje po samoposlugama . Covjek ima sve, okruzen je materijalnim stvarima, ali nije potpuno srecan. Tegle pekmeza su vec odavno izgubile svoju draz, postale su sporedne u odnosu na “nutele”, namaze, pastete I ko zna sta jos. Domaci sokovi koje su nase majke brizno spremale i drzale u staklenim flasama, zamjenjeni su sa kupovnim sokovima u plasticnim ambalazama bez nekog posebnog ukusa. U svijetu se sve vise prica o organskoj hrani, sve sto je “homemade” ili kod kuce napravljeno, vise se cijeni.

Tek poneka zuta dunja u ormaru siri svoj opojni miris i podsjeca na prosle dane. Mozda makar nama iz sezdeset i neke, nasa djetinjstva mogu posluziti kao model za srecniji zivot. Umjesto da razmisljamo o onom sto nam nedostaje i sto nemamo, trebamo razmisljati o onom sto smo prezivjeli, kakve smo uspomene kroz zivot ponijeli, u cemu smo uzivali I kako smo sa malo srecni bili.

Bez para se ne moze, ali kao sto pjeva Dino Merlin ,”Nije sreca, para puna vreca”. U doba ekonomskih kriza, nestabilnosti, neizvjesnosti, a posebno degradiranog drustva u kojem su mnoge vrijednosti poremecene, tesko se odupirati izazovima savremenosti I ostati svoj. I oni najjaci, ponekad podlegnu slabostima i postanu jos jedna “cigla u zidu”. A mozda je dovoljna samo jedna setnja pod zracima zubatog, jesenjeg sunca da nas ucini srecnim. Ko zna?! Mozda jesenja rosa i sustanje lisca pod nogama ili skupljanja kora divljeg kestena opet vrati osmjeh koje je vec odavno nestao sa nasih lica.
I zato, dobro nam dosla jeseni!

Semira Jakupović