Izdvajamo

Regionalni savez logoraša Banja Luka, Udruženje logoraša Prijedor 92 i Udruženje lodograša Kozarac danas je obilježio godišnjicu zločina nad logorašima zloglasnog logora Keraterm u Prijedoru.
Na obilježavanju godišnjice zločina nad logorašima Keraterma učestvovali su preživjeli logoraši, porodice ubijenih i umrlih logoraša.

Logor Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na magistralnoj cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra Prijedora. Formiran je 25. maja 1992. godine, a rasformiran 5 augusta iste godine. Logor smrti uspostavljen je od strane srpskih civilinih, vojnih i policijskih vlasti opštine Prijedor. Kroz logor je do njegovog zatvaranja prošlo oko 3000 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.



Logoraši su držani u 4 skladišne prostorije koje su gledale na cestu. Kao i u logoru Omarska, način upravljanja u logoru bio je takav da je doveo do fizičkog onesposobljavanja ili smrti nesrpskih zatočenika. Opći uvjeti za život bili su surovi i nehumani. Zatočenici su bili tako stiješnjeni u raznim prostorijama u logoru da često nisu mogli svi sjesti ili leći. Nužnika nije bilo dovoljno ili ih uopće nije bilo. Nije bilo dovoljno vode. Zatočenici su dnevno dobijali obrok jedva dovoljan za preživljavanje.



U logoru su svakodnevno vršena ispitivanja. Surovo batinanje, mučenje, ubijanje, seksualno zlostavljanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja bili su uobičajena pojava u logoru Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila i logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su bošnjački i hrvatski politički i društveni rukovodioci, inteletualci, imućniji građani i nesrbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, podvrgavani naročito zlonamjernim batinama, mučenjima i/ili ubijani. Za 362 zatočenika je do sada utvrđeno da su ubijeni ili nestali u tom logoru.

Na komemoraciji su govorili Sabahudin Garibović, Mirsad Duratović, Mr.Amir ef Mahić, Mehmed Sivac, Midheta Delkić,...



Danas su prisutni logoraši, predstavnici Udruženja koji okupljaju preživjele žrtve, predstavnici Medžlisa i drugi evocirali uspomene iz tog perioda i jos jednom javno apelovali i pozvali sve relevantne pravne strukture Države i Medjunarodnih Sudova da se istina o stradanju Bošnjaka i Hrvata u ovom području mora do kraja rasvijetliti.



Govor Midhete Delkić:

Poštovani prisutni,
Krajem jula 1992.god. ovdje, na ovom mjestu, posljednji put su viđeni živi moja dva brata: Midhet i Ifet Dedić iz Rizvanovića. Zajedno sa njima na put bez povratka odavde su odvedeni tetkin sin Šefik Mulalić, rođaci Vehid i Nazmija Dedić i njihov zet Mirsad Čaušević.
20. jula 1992.god. u naletu etničkog čišćenja Mataruškog Brda od strane naših komšija Srba, do njih je došla užasna i strašna vijest da redom ubijaju muške glave. U strahu koji je svojstven svakom čovjeku, boreći se za vlastiti život, oni su se sakrili u baštu ispod njihovih kuća i tu se krili, gladni i žedni nekoliko dana.

 A, onda, misleći da nikome ništa nisu krivi, kao što nisu ni bili, osim što su bili muslimani, odlučili su da se predaju na punkt u Tukove. Tu su ih potrpali u policijsku takozvanu „maricu“ i odvezli ih u Prijedor u policijsku stanicu. Naredili su im da prvo operu sva službena vozila koja su se nalazila iza zgrade tadašnjeg SUP-a a onda ih nemilosrdno tukli.
 Pretučene i krvave su ih dovezli u ovaj logor. Sve ovo su ispričali komšijama i prijateljima koji su već bili zatvoreni u keratermovim halama. Nakon 2-3 sata ponovo su došli po njih sa vojnim vozilom i njih šestoricu odvezli u pravcu Prijedora, navodno na radnu obavezu.
Danas, nakon 24 godine, slažući kockicu po kockicu  sigurni smo da su tada odvedeni da kupe ubijene Bošnjake Čarakova i Zecova i da su nakon toga poubijani, kako ne bi svjedočili.

 Ali, ništa skriveno na zemlji ostati neće, pa tako, nadam se, neće ni njihov kraj.
Kada sam nakon raspuštanja logora Omarska došla u logor Trnopolje tada su mi komšije ispričale sve ovo. Rekli su mi koliko krvavi su bili te ko ih je doveo i odveo. Ime nisu znali ali su znali da je bio kondukter i opisali ga tako dobro da sam odmah znala ko bi to mogao biti. A, imalo je smisla jer su te zle 1992.godine radne kolege, školski drugovi, komšije i prijatelji ubijani upravo od svojih radnih kolega, školskih drugova,komšija i prijatelja.

 A, upravo je tetkin sin bio kondukter a opisani kondukter je bio tog ljeta obučen u uniformu rezervnog policajca. Kako je bio brat moje školske drugarice viđala sam ga svakodnevno u policijskoj stanici dok sam čekala u redovima za dokumentaciju za odlazak iz našeg grada. I danas ga viđam svaki dan. Međutim, tu staje sva priča! Iako sam sigurna da je baš on taj koji ih je odavde odveo, iako ga svaki dan viđam i kraj njega prolazim dok slobodno šeta našim gradom ne mogu ništa učiniti.

A, zašto???
Zato, jer oni koji su mi tada sve ovo ispričali danas šute. To je jedini razlog zbog kojeg se danas ovdje vama obraćam. Želim danas javno da pozovem sve koji su vidjeli odlazak moje braće i rođaka kao i drugih ubijanih, da potvrde istinitost svoje tadašnje priče.
Zaklinjem ih srećom njihove djece da napokon skupe hrabrost i svjedoče. Da prijave. Da potvrde.
Zaklinjem ih svakom suzom moje stare i bolesne majke kod koje sam prethodne noći prenoćila, gledajući je kako pati, da progovore. U ime sreće svoje djece i u ime budućnosti.
Kondukteru i svima koji su ubijali i zlostavljali svoje dojučerašnje komšije i drugove poručujem da se nismo umorili i da ćemo dok nas ima boriti se da se sazna gdje su sakriveni leševi naših najmilijih. Da ih dostojno pokopamo.

Nijaz-Caja Huremović

Čitanje knjiga oplemenjuje razum, donosi mnoge pouke i vrijedne savjete i čovjeka osvjetljava mudrošću. Čovjek koji mnogo čita knjige lijepo i elokventno govori, zna usrećiti druge, utješiti ih, dati valjan savjet. Druženje s takvim čovjekom bolje je od svakog sijela, ono je slasno za svaki um i dušu. Mudrost koju on prenosi poput je bilja koje svoj plod daje uvijek.