Poznati novinar i aktivista iz Prijedora Edin Ramulić objavio je na Facebooku profilu tekst o ratnim događanjima u Prijedoru. Naglasio je da većina njegovih sugrađana uopće nije ni pročitala presudu Milomiru Stakiću u kojoj je detaljno utvrđena odgovornost i hijerarhija zločina protiv čovječnosti.

Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

"Ne očekujem da će ovaj tekst prenositi prijedorski portali i grupe na društvenim mrežama, kao što nisu ni ranije kada sam otišao malo dalje u analizi događaja iz 1992. godine od pukog upiranja prstom u zločince iz ratne prijedorske SDS. Vrijeme je da razmotrimo sve aspekte nevolje koja nas je zadesila u ratu, bez obzira što ogromna većina Prijedorčana još nije pročitala ni presudu Milomiru Stakiću, a tamo je detaljno utvrđena odgovornost i hijerarhija zločina protiv čovječnosti.

30. april 1992. godine je datum kada je SDA prepustila SDS-u vlast u Prijedoru. To je dogovoreno mnogo ranije u rasporedu interesnih zona među strankama pobjednicama na prvim višestranačkim izborima. Operacionaliziranje tog dogovora postalo je očigledno kada su visoki dužnosnici SDA predvođeni Fikretom Abdićem na sastanku održanom 21.aprila 1992.godine u Bosanskoj Krupi dogovorili sa srpskom stranom da zona razdvajanja muslimanskog i srpskog naroda bude rijeka Una. Sve što je ostalo na desnoj obali Une, uključujući i naselja u dolini rijeke Sane prepušteno je SDS-u.

To je kasnije potvrdio i Mirza Mujadžić, predsjednik Regionalnog odbora SDA za banjalučku regiju: «Pregovori koji su vođeni u Bihaću i pad Krupe, potpuno su učinili besmislenim plan odbrane Krajine na Sani i ostavili su nas faktički na cjedilu» (Novo Ogledalo, august 1999.godine).

Prijedorski SDS je mjesecima prije 30.aprila formirao paralelnu vlast u Prijedoru. 7.januara 1992.godine proglasili su Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor u čiji sastav su imenovali 28 odbornika SDS-a iz postojeće Skupštine te još 41 predsjednika mjesnih odbora SDS-a. Dakle, formirali su u potpunosti jednostranačko tijelo iako su postojali i odbornici Srbi iz drugih, opozicionih partija u Skupštini opštine Prijedor. Time je SDS preuzeo potpunu odgovornost za kasnije progone nesrpskog stanovništva, etničko čišćenje i zločin koji je, prema navodima ICTY-a u Hagu, dostigao razmjere genocida u Prijedoru.

Prijedorska SDA je i dalje držala neke od najvažnijih funkcija u opštini, gradonačelnik, šefovi policije, sud i druge. Formalno su bili u koaliciji sa SDS-om i HDZ-om i u trenutku kada je ozvaničen rat u Bosni i Hercegovini 6.aprila 1992.godine. Događaj u noći 30.aprila 1992.godine je bio neminovan jer je situacija u Prijedoru bila apsurdna. Širom zemlje se već uveliko ratovalo a u Prijedoru su se funkcioneri zaraćenih nacionalnih stranaka sretali u hodnicima, ponegdje djeleći i iste kancelarije. Pogrešno je tvrditi da je SDS 30.aprila 1992.godine preuzeo vlast u Prijedoru jer je vlast i do tada dijelio sa SDA i HDZ. Da budemo precizni, SDS je tada istisnuo iz vlasti svoje koalicione partnere.

Gradska zona je bila presudna za pokušaj pružanja ozbiljnog otpora planovima SDS-a da opštinu Prijedor u potpunosti zauzme, priključi Autonomnoj regiji Krajina i etnički očisti. U takvom odnosu snaga, kada je samo jedna od strana bila naoružana artiljerijskim naoružanjem i oklopnim vozilima, jedino se u gradskoj zoni mogla ostvariti kakva takva ravnopravnost u oružanoj borbi. To pokazuju brojni primjeri, od Sarajeva do Gornjeg Vakufa, gdje se u gradskim borbama mogla nadomijestiti inferiornost u ratnoj tehnici. Otpor koji je pružen u Vukovaru je također dobar primjer jer je na branioce tog grada udarila najveća JNA sila, neuporedivo jača od bilo čega upotrebljeno kasnije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Pa i slučaj Kotor Varoši je ilustrativan. Otpor koji je pružilo tamošnje nesrpsko stanovništvo ostao je nedovoljno poznat široj javnosti. Tamo su se vodile borbe do novembra 1992.godine i branioci su pružali jak otpor iako su bili izloženi i napadima srpske avijacije koja je u to vrijeme neometano djelovala. Kao i Prijedor i područje Kotor Varoši je tenkoprohodno, u blizini je Banja Luke i bilo je u planovima SDS-a obilježeno kao srpska teritorija.

Pokazatelj da se u gradskim zonama može anulirati vojna premoć je i jedina vojna akcija koju je u Prijedoru izvela druga strana. To je akcija tzv. «Kurevske čete» kada je 110 pripadnika, od kojih je tek oko 70 njih bilo naoružano pješadijskim i lovačkim naoružanjem, pokušalo osloboditi Prijedor. U ranim jutarnjim satima 30.maja 1992.godine oni su pregazili rijeku Sanu, ušli u grad i uspjeli zadržati kontrolu puna četiri sata nad skoro polovinom područja uže gradske jezgre. U borbama su uspjeli nanijeti neprijatelju ozbiljne gubitke u ljudstvu, ali bez ikakvog pojačanja, opskrbe municijom i podrške iz naselja u kojima su Muslimani još bili većina morali su se povući.

Gradska zona Prijedora se morala odbraniti 30.aprila 1992.godine i to je bila jedina šansa da se u Prijedoru pruži otpor i sačuva stanovništvo od tortura, zatočavanja, silovanja i masovnih ubijanja koja su uslijedila. Postojali su svi preduslovi za otpor. Ključne funkcije izvršne, sudske i policijske vlasti u gradu držala je SDA. Vlast su imali više od godinu i pol dana, što je sasvim dovoljno vremena da se vojno organizuje stanovništvo koje je već bilo obučeno službovanjem u JNA. Na raspolaganju su imali više od petnaest hiljada vojnosposobnih muškaraca. Prigradska naselja sa muslimanskom većinom su bila teritorijalno povezana sa većim koncentracijama nesrpskog stanovništva na području Kozarca i ljubijskog kraja. SDS je na sastanku u Čirkin Polju, koji su održali nekoliko sati prije preuzimanja vlasti, procijenio da im za to ne treba vojska već da cijelu akciju mogu izvesti sa 400 lojalnih policajaca. Računali su na nesposobnost SDA kadrova i da neće biti nikakvog otpora kao što ga nije ni bilo. Naročito ga nije bilo od strane policije u kojoj je SDA držala najvažnije funkcije.

SDA je bila podozriva prema kadrovima iz vremena socijalizma pa je na funkcije imenovala podobne ali zato ljude bez ikakvog prethodnog iskustva i znanja u struci. I sam načelnik Muhamed Čehajić na to mjesto je izabran kao rezultat kompromisa različitih frakcija u SDA. Gradska frakcija je podržavala Ilijaza Musića dok su Kozarčani insistirali na imenovanju Čehajića jer je bio porijeklom iz Sanskog Mosta pa time i neutralan među frakcijama. Čehajić je u vrijeme kada je ozvaničen rat u BiH zagovarao pružanje gandijevskog otpora a ne oružanog. Kada su došli po njega to mu nije pomoglo, skapao je u mukama u logoru Omarska.

Gradska zona je bila poveznica okolnim naseljima sa muslimanskom i hrvatskom većinom i tačka gdje se jedino imalo smisla braniti u Prijedoru. Kada je grad pao bez ispaljenog metka izolovane okolne enklave su postale prelaka meta za srpske snage. Selo Hambarine su pripadnici srpske vojske zauzeli bez ikakvih gubitaka, uz upotrebu nekoliko oklopnih vozila i jednom pješadijskom četom, jačine 80 ljudi. U višednevnim napadima na Kozarac i njegovu okolinu imali su dva poginula vojnika, a u okupaciji Puharske, Ćele, Čejreka i drugih naselja nisu ni morali upotrebljavati teško oruđe.

Lokalna SDA je predala olako grad Prijedor i prepustila narod nemilosti SDS-a. Narod koji im je dao najviše glasova na prvim višestranačkim izborima, koji je slijepo slijedio preporuke da se ne odazove u rezervu JNA i da izađe na referendum, ostavljen je prvo od političkog Sarajeva i Bihaća a potom i od lokalne SDA.
30.april 1992.godine stoga nije tek nasilno preuzimanje vlasti od strane SDS-a nego i dogovorena podjela zemlje na stranačke nacionalne interesne zone. Dogovorena još onim čuvenim vezanjem stranačkih zastava da se sruše komunisti i uvede krupni kapital, u našem slučaju njegov najgori oblik - feudalizacija zemlje i njenog stanovništva. Lokalni genocidi, gdje prijedorski ne zaostaje mnogo za dokazanim srebreničkim, bili su najbolje sredstvo da svako zadrži svoje interesne zone na duge staze".


Autor: Edin RAMULIĆ