Izdvajamo

Danas je punih 25 godine od kada sam ja, sa rajom iz Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...odveden (otjeran kao životinja) u logor Keraterm. Mnogi kažu da ne žele više da se sjećaju tih ružnih doživljaja, ne mogu da spavaju kad se sjete šta je bilo, a ja ne mogu da pobjegnem od toga. Mene nešto, u meni tjera i ja tamo idem nekako nesvjesno, spontano i ne mogu da se smirim. Zato su mi tekstovi dosta neuredni. Kad dođem u Duračke neki trnci prolaze kroz mene, zatim neka drhtavica, nešto me zadržava ovdje nemoguće opisati taj osjećaj.

 

Fudo Duračak i njegova žena Mina
Nisam morao govoriti razlog što sam došao ovdje, znaju i nisu zaboravili. Ipak pokušavaju okrenuti razgvor na drugu strana ali ne uspjeva im. Ja i Fudo preprićavamo svaki korak do Trnopolja i dalje do Keraterma. Svaki čas ponavljamo "Nikom se ne ponovilo".

Rahima Duračak kaže da ne može zaboraviti i ne može da priča.

Krećem, putem kojim sam na današnji dan prije 25 godina, tjeran kao životinja prema Trnopolju. Kao i prije 25 godina neki strah u meni, izlazim iz auta i sve nekako očekujem da će me kundak udariti u leđa.
Kod Rifeta i njegovog sina Damira Duračak svraćam i ponovo teški razgovori, puni neke mučnine. Već znamo da večeras nećemo spavati. Ako i zaspemo već znamo kakvi snovi će biti.

 

Gledam ove Duračke nove kuće ali još uvijek su mi one stare slike pred očima. Mene su pokupili kod mog dajdže Esada Dženanovića, gdje sam bio kao izbjeglica. Desetak dana poslije našeg odlaska u logor, ovdje na ovom mjestu je ubijena porodica od mog dajdže Esada. Žena Hajra, kćerka Majda, snaha Nasiha i dva unuka Alen i Ajdin. Stojim ovdje i čujem Alena i Ajdina dok me zovu "to dajdžin, nedaj se dajdžin", tako me dajdža zvao u to vrijeme.

Komšije u Garevcima, svi znaju šta se desilo sa porodicom Dženanović i svi žale, priznaju da je to strašno što se desilo ali svi uporno šute i ne žele da kažu gdje su tjela ubijenih Hajre, Majde, Nasihe, Alena i Ajdina. Pitam, jeli to ono poznato srpsko junaštvo, šutjeti ili???

 Na ovoj raskrsnici smo morali predati sve pare, satove zlato..."Hrabrim borcima Republike Srpske". "Nisu oni nas opljačkali mi smo to njima dobrovoljno darovali za svo njihovo junaštvo i hrabrost koju su ispoljavali na nama".

Dok fotografišem ovu spomen ploču u Matrićima u glavi mi četničke pjesme koje smo morali da pjevamo "Slavnim junacima RS-a". Do Trnopolja sam promukao pjevajući.

Danas 9. jula, pred kućom Redžic Hilmije, nema obilježavanja 25. godišnjica ubistva 44 nevino ubijenih ljudi u Trnopolju. Zašto, nemam informacija.

Nikad niko ne dočeko što smo mi dočekali (doživjeli, proživjeli)

Slijede 44 imena ubijenih na današnji dan prije 23 godine, od Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...do Trnopolja.

Da se ne zaborave:

-Bešić (Dede) Mehmed
-Ćustić (Rame) Siba
-Dedić (Rame) Refik
-Dedić (Refika) Vehbija
-Duračak (Rifeta) Đemal
-Duračak (Rifeta) Faruk
-Duračak (Mehe) Ešef
-Duračak (Ešefa) Idriz
-Duračak (Osme) Salko
-Duračak (Muje) Suad
-Duračak (Muniba) Zijad
-Dženanović (Ešefa) Ajdin
-Dženanović (Ešefa) Alen
-Dženanović (Hasana) Hajra
-Dženanović (Esada) Majda
-Dženanović (Mahmuta) Nasiha
-Elezović (Edhema) Amir
-Elezovic (Šerifa) Edhem
-Elezović (Edhema) Halil
-Elezović (Rasima) Rifat
-Elezović (Hakije) Samir
-Gutić (Hasana) Esad
-Gutić (Ibrahima) Nijaz
-Hodžić (Rame) Munib
-Hodžić (Mehe) Nijaz
-Hodžić (Mehe) Fikret
-Hodžić (Idriza) Ermin
-Husić (Smaje) Almaz
-Kešić (Ibre) Sefer
-Kešić (Sefera) Kemal
-Kešić (Sefera) Adem
-Matrić (Mehe) Dedo
-Mujagić (Sadika) Esad
-Mujagic (Adema) Teufik
-Poljak (Jusufa) Ilijaz
-Pjanić (Huseina) Mustafa
-Redžić (Hase) Senija
-Redžic (Hasana) Mevla
-Redžić (Idriza) Sadik
-Velić (Sadika) Meho
-Velic (Mehe) Sadik
-Zulić (Mustafe) Latif
-Žerić Omera) Muharem
-Kahrimanović (Muje) Husein

GRIJEH JE ŠUTITI, RADI NJIH

Napominjem, za ove zločine još niko nije odgovarao

Neki su mi rekli da ne pišem i ne slikam, ipak ja napisah i uslika.
Još ovo:
Opraštanje ne mijenja prošlost, ali obogaćuje budućnost.

Nijaz-Caja Huremović

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?