Piše:Husein Redžić
Cini mi se da se nista ne prenosi tako brzo kao vijesti o umrlim osobama. Obicno nismo ni svjesni koji je to gubitak i koliko nam ta draga bica nedostaju dok ne dodjemo tamo. Osjeti se ta praznina jer svako je imao neko svoje mjesto i kad prosetas Carsijom sa velikim procentom vjerovatnoce mogao si pretpostaviti gdje ces koga sresti. Ove godine posebno sam osjetio prazninu zbog nedostatka Hare Alica. Mene i Haru nije vezivalo neko veliko prijateljstvo i druzenje, jednostavno bio mi je drag zbog svoje otvorenosti i optimizma. I uvijek bi se naslo vremana za kratki razgovor i prisjecanja.
Hare je bio od onih osoba koje nikad ne zure, a uvijek i svugdje stignu na vrijeme i uglavnom se nalazio u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Hare je dugo vremena proveo radeci kao trgovacki putnik za Kartonazu i Stampariju. Bio je to mali kolektiv koji je prezivljavao od mjeseca do mjeseca. Mislim da je upravo prezivljavao dobrim dijelom zahvaljujuci Hari. Kad god bi bilo “gusto”, kad se priblizavao dan za podjelu plata, a para nije bilo, Hare bi nasao nacina i nekako “iskopao” ta sredstva. Dok sam bio u Putevima on bi navratio, ustvari nekako se uvukao tiho i gotovo sramezljivo i pitao imamo li potrebe za stampanjem obrazaca i dokumenata. Rekao bi i iznos koji mu je potreban. Obicno bismo pozvali sefa financija i on bi vec dosao sa spremljenom narudzbom. Trebalo mi je vremena da skontam kako je to Hare izveo. On bi prvo otisao kod sefa, dogovorio sve s njim i onda je samo trebalo to potvrditi. Slicno se snalazio i u drugim kompanijama.
Mislim da Hare nije vozio i da nikad nije imao auto, ali je vrlo aktivno i efikasno obilazio regiju trazeci poslove za Stampariju. Priroda moga posla bila je takva da sam puno vremena provodio na putu. Vrlo cesto bi na tim putovanjima sretao Haru. Najcesce bi cekao na autobusnoj stanici u podnozju Tunjica kod Banjaluke, u Draksenicu kod Dubice ili u Sanskom Mostu kod Sanakerama. Vracajuci se iz Banjaluke ili Sarajeva ja i Sakib bi se kladili hocemo li sresti Haru pod Tunjicama. Kladjenje bi obicno bilo u pice i kad bi ga nasli negdje bi svratili.
Kad je napadnut Kozarac, u maju 1992. godine Hare je s grupom Kozarcana u prvim autobusima odveden u logor Omarska.Imali su nevjerovatnu srecu da su cetnici bili u konfuziji i nisu znali sta ce sa njima. Drzali sui h tamo nekoliko dana i vratili ih nazad u Prijedor. Cijelo to vrijeme nisu im davali nista da jedu. Pricajuci poslije o tome Hare bi govorio kako je ponekad dobro biti popunjeniji jer je manje osjecao glad od ostalih.
Jedno jutro dok sam istrcao da potrazim osnovne namirnice da prezivimo taj dan sreo sam ga u gradu i pozvao u stan. Kod mene je tada bio moj Dalija, a on i Hare su imali zajednicku ljubav prema casici. Ja sam u podrumu cuvao malu pleterku rakije ispecenu od prvog roda iz mog sljivara. Skrt kakav jesam ja sam im dozirao po jednu casicu dnevno, a moralo se nesto posebno desiti pa da to uduplam. Imao sam u stanu fino pakovanje kubanskih cigara pa su oni pusili kao Indijanci.
Poslije, ljeti prilikom dolaska proveli bismo nekoliko dana u Crikvenici i tamo sam sreo Haru nekoliko puta.
Ono sto me je impresioniralo kod Hare bila je vedrina i komunikativnost koja je izbijala iz cijelog njegovog tijela. Uvijek vedar i raspolozen volio je drustvo i snalazio se u svim sredinama.
Harinim odlaskom ostala je velika praznina u Carsiji. Ostali smo siromasniji za jedan lik koji je bio omiljen kod svih uzrasta i koji je sirio optimizam i dobre vibracije.
Husein Redžić
