Izdvajamo

 

MAJKA ŠEHIDA   Semira Jakupović

 

Majka na sedždu pada

I moli Milostivog za bilo kakav glas

U rukama Knjiga nad knjigama,

usne nijemo šapuću

Mora ostati jaka,

samo u tome je spas

Samoća dahće za vratom

Tišina sve govori,

vrata su širom otvorena

Duša krvari,

srca su za patnju stvorena

Možda će doći

Možda će ga naći

Možda će ga pokopati

Možda će smiraj konačno naći

Možda će mu na mezar konačno otići

Možda, možda, možda …

A godine prolaze…

Hvata se za uspomene

Onako u avliji, familija na okupu,

Puna sofra, smijeh, zadnji Bajram zajedno

sjećanja se poput bisera nižu

na trenutak kao da sve oživi

Uspomene na sretne dane je stižu

Poneku požutjelu sliku ako je ima

Pogledom pomiluje, suzom orosi

Pomisao da djeteta više nema

Da se nikada više neće vratiti

Uvlači se strah u kosti

Već odavno su ugasle te tužne oči

Ostale bez iskrica radosti, bez sjaja

Onoga dana kad prsnuše granate

Kad zemlja postade vatra

Kad rodni kraj postade pepeo sivi

Kad tamo neko tek tako odluči

Da cijeli život njoj

U jednom trenu ukrade

Njeno srce je nepresušni izvor suza

A smijeh na usnama zaboravljena prošlost

Na dane ispraćaja, na dane dočeka

I jednu pokošenu mladost

Njeno lice su duboke brazde ratom uzorane

Iscrtano grubim kistom života

Traganja, čekanja nekakve istine

Ispruženih ruku u zraku

pravde koja ne postoji

dugog druženja sa zidovima

I jecanja tihog u mraku

U svakoj suzi, u svakoj bori,

Po jedan dan duži od godine

Po jedan svijet satkan od samoće

Po jedna nada što umire zadnja

Toliko puta smrt oplakana

A nikada, nikada prihvaćena.

Ona stoji tiho i lomi ruke

Ona se samo raduje u snu

Kad usnije sina miljenika

Kad mu priča ono

što za života stigla nije

A novo jutro

Donosi samo novi strah

Koji siječe poput najoštrijeg mača

Samo je biljka oborene glave

Nema sunca, samo tama

Nekada kuća bijaše puna

A ona godinama sama…

Majka šehida je simbol hrabrosti

I ljudske dostojanstvenosti

I kada joj je najteže

Smoći će malo snage

Da daruje ljubav duboko zakopanu

Onima poput nas

Što na ovom svijetu ostadoše

Toliko je u njoj ljubavi nedarovane

Toliko zagrljaja nepodjeljenih

Koje želi nesebično pokloniti

I tiho će šapnuti,

“Nikada ne plači,

Za živim robom sine!”

Semira Jakupović

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.