Izdvajamo

 

Ljeto 1992.godine u prijedorskoj općini, pa tako i Sredicama, je nemoguće izbrisati iz sjećanja porodica ubijenih i nestalih, preživjelih logoraša i ljudi koji su ni krivi ni dužni patili.

O počinjenom zločinu govori i šehidsko spomen obilježje i 58 šehida.

 

Da zločinci nisu imali obzira govori i podataka da je među šehidima Sredica i jedna žena, djeca, stari iznemogli. Presude Haškog tribunala i domaćih sudova izvan svake razumne sumnje govore o stravičnim zločinima počinjenim nad Bošnjacima Sredica.

 

Najmlađa žrtva je Elvis (Fereid) Kadić, ubijen u 15. godini života. Mujo Kadić je ubijuen, duboko u osmoj deceniji života života. Strijeljali su ga kada je imao 77. godina.

 

U Sredicama nema porodice a da nije okovana dubokim bolom i da ne pati već tri desetljeća. Potomci žrtava, prijatelji i komšije danas su glasno poručili da vrijeme neće izbrisati sjećanja na insane ubijene na pravdi Boga.

 

U ovom pitomom naselje, Mjesne zajednice Bišćani, danas je učenjem jasina i progodnim vjerskim programom obilježena 30.godišnjica stradanja.

U Sredicama je danas bio i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Prijedor, Benjamin ef.Hodžić. “Kada činimo dobro, činimo ga za sebe, svoju zajednicu, svoj džemat i ako Bog da, činimo dobro djelo za naše šehide. Da ne zaboravimo nikada naše drage šehide. Da ne zaboravimo nikada ova mjesta gdje su naši ljudi iz naših džemata ubijani na zvjerski način i da ne zaboravimo nikada šta se desilo 1992.godine. Krvava nam je bila prošlost, teška sadašnjost, a neizvjesna budućnost. Za tu budućnost trebamo se boriti i odgajati ovu dječica koja su nam proučila ove lijepe i žalosne ilahije o našim dragim šehidima”, rekao je između ostalog glavni imam Medžisa Islamske zajednice Prijedor, Benjamin Hodžić, prilikom obilježavanja 30.godišnjice od zločina počinjenih u prijedorskom naselju Sredice gdje je ljeta 1992.godine ubijeno 58 civila.

 

Podsjećamo da Sredice prvo naselje lijeve obale prijedorske općine gdje je podignuto šehidsko spomen obilježje.

mojprijedor.com

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?