Izdvajamo

 

09.juli 1992. je dan koji je ostao zapamćen po zločinu koji je počinjen u Duračcima, Muranovićima, Matrićima, Elezima, Hodžićima.....

Danas je 09.juli.2023. i nakon 31.godina, sjećanje na taj datum je jako, jer tog dana su raja iz Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...odvedeni (otjerani kao životinje) u logor Keraterm. Tog dana i u narednih mjesec dana je ubijeno preko 40 osoba.

Desetak dana poslije našeg odlaska u logor, ovdje na ovom mjestu je ubijena porodica od mog dajdže Esada Dženanovića. Žena Hajra, kćerka Majda, snaha Nasiha i dva unuka Alen i Ajdin. Esad nije doživio da pronađe svoje najmilije, umro je prije tri godine

Isti dan ubijen je, višestruki prvak Evrope i treći u Svijetu bodybuilder Fikret Hodžić.

Danas 9. jula, pred kućom Redžic Hilmije, nema obilježavanja 31. godišnjice ubistva 44 nevino ubijenih ljudi u Trnopolju. Zašto, nemam informacija.

Nikad niko ne dočeko što smo mi dočekali (doživjeli, proživjeli)

Slijede 44 imena ubijenih na današnji dan prije 31 godine, od Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...do Trnopolja.

Da se ne zaborave:

-Bešić (Dede) Mehmed
-Ćustić (Rame) Siba
-Dedić (Rame) Refik
-Dedić (Refika) Vehbija
-Duračak (Rifeta) Džemal
-Duračak (Rifeta) Faruk
-Duračak (Mehe) Ešef
-Duračak (Ešefa) Idriz
-Duračak (Osme) Salko
-Duračak (Muje) Suad
-Duračak (Muniba) Zijad
-Dženanović (Ešefa) Ajdin
-Dženanović (Ešefa) Alen
-Dženanović (Hasana) Hajra
-Dženanović (Esada) Majda
-Dženanović (Mahmuta) Nasiha
-Elezović (Edhema) Amir
-Elezovic (Šerifa) Edhem
-Elezović (Edhema) Halil
-Elezović (Rasima) Rifat
-Elezović (Hakije) Samir
-Gutić (Hasana) Esad
-Gutić (Ibrahima) Nijaz
-Hodžić (Rame) Munib
-Hodžić (Mehe) Nijaz
-Hodžić (Mehe) Fikret
-Hodžić (Idriza) Ermin
-Husić (Smaje) Almaz
-Kešić (Ibre) Sefer
-Kešić (Sefera) Kemal
-Kešić (Sefera) Adem
-Matrić (Mehe) Dedo
-Mujagić (Sadika) Esad
-Mujagic (Adema) Teufik
-Poljak (Jusufa) Ilijaz
-Pjanić (Huseina) Mustafa
-Redžić (Hase) Senija
-Redžic (Hasana) Mevla
-Redžić (Idriza) Sadik
-Velić (Sadika) Meho
-Velic (Mehe) Sadik
-Zulić (Mustafe) Latif
-Žerić Omera) Muharem
-Kahrimanović (Muje) Husein

GRIJEH JE ŠUTITI, RADI NJIH

Napominjem, za ove zločine još niko nije odgovarao

Neki su mi rekli da ne pišem i ne slikam, ipak ja napisah i uslika.
Još ovo: Opraštanje ne mijenja prošlost, ali obogaćuje budućnost.

Nijaz-Caja Huremović

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.