Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

...I da se probudim dok lagano pucketa vatra. Da mi nozdrve zagolica miris kafe i korijena velike trave. Da majka gleda kroz prozor lomeći kocku šećera na dijelove. Ne onu kocku pravljenu od kristal šećera. Onu drugu. Od šećera u prahu. Uz nju je kafa slađa. Da me čeka moj fildžan i komad pečenog šećera sa orasima. Da se lijeno dovučem do drvene sećije. Da se radujem nedelji. Da mi prija jastuk od slame na koji naslanjam leđa. Da mi se lijevi priglavak uporno okreće na nozi i spada. Da nam je bojler pokvaren po ko zna koji put.

Da stavim lonac za veš na šporet.Da dosipam vode da se ugrije, da se mogu okupati. U stvari, izmaštrafirati. Starom, okrnjenom, metalnom maštrafom. Obrisati starim, izblijedjelim, istanjenim ručnikom. Sušiti kosu iznad šporeta. Ono kad padne koja dlaka s glave, pa se na plehu šporeta uvije od topline i smrdi. Ali, nekako se kosa baš fino ufrćka. Izgleda veoma gusto kad je nakon takvog sušenja zabacim. Čak je ne treba mnogo ni popravljati. Čim bude sigurna da je kosa potpuno suha, majka uzme stari, plastični češalj. Da začešlja i oplete dvije pletenice. Da po ko zna koji put priča da je tako lakše za održavati i njoj i meni. Da mi pregleda zube i kaže da ih nisam dobro oprala. Da me opet vrati u kupatilo i kaže da u sebi otpjevam pjesmu i trljam zube od početka do kraja pjesme, jer je jedino tako ispravno.
Da savije simit maslenicu dok se ja kupam. U crnom, ogorjelom, velikom, metalnom tanjiru koji joj služi kao mala tepsija. Da nam u tri limena tanjura različitih boja i dezena smješa priloge. U jedan strinin mladi sir i luk, u drugi pekmez i mlijeko, a u treći med i mlijeko, jer joj unuka, pobogu, ne voli prekmez. Da stavimo šarenu krpu na drvenu sećiju. Jedemo i pričamo. Da se smijemo. Da se po ko zna koji put čudi što prvo jedem slatko pa slano. Da mi priča o tome kako ću biti sretna kad porastem. Da me savjetuje. Da me smiri.
Da sklonimo tanjure poslije jela. Da se malo naslonim na njeno krilo. Da miriše na sapun. Da su joj ruke nježne i tople. Da me miluje po opranoj kosi. Tepa da je to njena svila. Da se naglas moli Bogu da nađem nekog ko me zaslužuje. Da mi prstom popravlja obrve. Ubjeđuje da imam prištiće jer ne perem lice dovoljno često. Koliko je dovoljno? Ne postoji broj. Kad god prođeš pored kupatila, kaže.
Da zakunjam. Da uzme smeđu, vunenu pamuru sa resama i pokrije mi leđa. Od leđa sve dolazi. Da zaspe sa dlanom na mom obrazu i glavom naslonjenom na zid. Da utrnemo od ljepote, sreće i ljubavi.
Da popusti ovaj prokleti grč u ramenima. Da se otopi ovo srce koje je postalo hladno i kameno. Da zaboravim na umor i bezvoljnost. Da se ponovo radujem malim stvarima. Da ponovo vjerujem ljudima. Da ponovo volim. Da se ponovo osjetim sigurnom i zaštićenom. Da ponovo dišem. Da se više nikada ne osjetim samom. Da se podsjetim da živim...

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.