Izdvajamo

Iz inos­tran­stva je la­ni u BiH sti­glo 3,57 mi­li­jar­di ma­ra­ka, što je najveći iznos tokom posljednjih deset godina, ne računajući 2014. godinu kada je zbog katastrofalnih poplava dijaspora poslala 3,85 milijardi KM.

Bosanskohercegovačka dijaspora je jedna od najbrojnijih u svijetu, mjereno prema ukupnom broju stanovnika u domovini. Svaka treća osoba rođena u BiH živi izvan domovine, najviše u SAD, Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Francuskoj, itd. Osim po brojnosti, bh dijaspora poznata je i po privrženosti svojoj matičnoj državi, svojoj rodbini i prijateljima kojima pomaže na svaki način, a samo jedan od njih je slanje novčanih doznaka koje su iz godine u godinu sve veće, uprkos drukčijim prognozama nekih ovdašnjih analitičara. Općenito je rasprostranjeno uvjerenje da će doznake dijaspore opadati u godinama nakon rata i poratne obnove države, no trend je upravo suprotan!

Prema podacima  Cen­tral­ne ban­ke BiH u protekloj, 2016. godini, bh dijaspora je bila izdašnija nego ikad nakon rata, ne računajući dramatičnu 2014. godinu kada je BiH bila pogođena katastrofalnim poplavama. U protekloj godini ukupne doznake bh. dijspore premašile su iznos od 3,57 milijardi KM, što je skoro 22 miliona KM više nego godinu ranije.
 
U posljednjih de­setak go­di­na do­zna­ke iz inostran­stva va­ri­ra­le su od 3,25 mi­li­jar­di iz 2009. do 3,85 mi­li­jar­di KM u 2014, te 3,57 milijardi KM u 2016. godini.

Po­da­ci Cen­tral­ne ban­ke po­ka­zu­ju da od uku­pnih 3,57 mi­li­jar­di, ko­li­ko je u BiH sti­glo u pro­šloj go­di­ni, na nov­ča­ne do­zna­ke otpa­da­ju 2,43 mi­li­jar­de, a na os­ta­le te­ku­će tran­sfe­re, me­đu ko­ji­ma su i pen­zi­je iz inostran­stva, 1,13 mi­li­jar­di KM.

Građani BiH koji žive u inozemstvu, a procjenjuje se da ih ima oko 1,4 miliona, i većinom su iz domovine izbjegli tokom agresije, svojim porodicama i prijateljima u BiH od 1998. do prošle godine poslali su skoro 40 milijarde KM!
 
To je neuporedivo više od zbira svih inostranih investicija u BiH od rata do danas!

slobodna-bosna.ba

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.