Izdvajamo

 

Prvi radovi na auto-putu Prijedor-Banjaluka počeće 2. septembra, a petnaestak dana kasnije krenuće i izgradnja dionice Bijeljina-Rača, čime će Republika Srpska postati veliko gradilište, najavio je vršilac dužnosti direktora “Autoputeva Republike Srpske” Slobodan Stanarević.

Stanarević je naveo da je rok za izgradnju dionice auto-puta Prijedor-Banjaluka u dužini od 42 kilometra pet godina i da radovi kreću iz Prijedora.

“Vjerujem da će Kinezi sve završiti i prije roka jer im je ci­lj da period koncesije od 30 godina počne što prije”, rekao je Stanarević za “Glas Srpske”.

Stanarević kaže da bi sredinom septembra, prema planu, trebalo da počnu i zvanični radovi na dionici auto-puta Bijeljina-Rača.

“Vjerujem da ćemo do kraja godine sa turskom kompanijom postići i dogovor oko dionice od Bijeljine do Brčkog, a već imamo i prijedloge oko trase koja bi trebalo da ide kroz distrikt Brčko. S tim ćemo izaći u javnost kada se sve strane usaglase”, rekao je Stanarević.

On je najavio da na jesen kreće i gradnja petlje u Mahovljanima na auto-putu Banjaluka-Gradiška koja će služiti za isključenje na aerodrom.

Prema njegovim riječima, Srpsku pored gore pomenutih puteva čeka još niz veoma značajnih infrastrukturnih projekata kao što je dionica auto-puta Vukosavlje – Brčko, ali i brzi putevi od Prijedora do Kozarske Dubice i od Bijeljine do Trebinja.

“Brzi putevi nisu u planu ove i iduće godine, ali sigurno će biti realizovani. Takođe, jedna kineska kompanija je zainteresovana za gradnju auto-puta Banjaluka-Mrkonjić Grad. Planovi su veliki, a dobrobiti komunikacione mreže koju gradimo biće ogromni”, istakao je Stanarević.

Izgradnjom auto-puteva od Novog Grada do Banjaluke, zatim Doboj, Vukosavlje, Brčko, Bijeljina, Rača pa sve do Beograda, Stanarević smatra da će se doprinijeti razvoju kompletnog sjevera Srpske i svih lokalnih zajednica koje gravitiraju na tom području.

nezavisne.com

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.