Izdvajamo

 

U sklopu programa manifestacije „Dani Instituta za jezik“ sinoć je (utorak, 28. februar) održana u Kozarcu javna tribina o bosanskom jeziku „Pismo bratu u Kozarac“, naslovljena po bosanskoj alhamijado pjesmi kadije Hasana, iz 1775. godine. U programu su govorili dr. Jasmin Hodžić i dr. Alen Kalajdžija, koji su predstavili društveni i literarni aspekt historije bosanskog jezika, naročito kroz manje poznate činjenice o kojima se ne govori često u javnom prostoru.

Kako je ovaj program organiziran i povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika i povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, govornici su u svojim kazivanjima isticali i to koliko je državni okvir važan za očuvanje kulture, historije, tradicije i razvoj obrazovanja te za jačanje obrazovnog sistema u cjelini, preko kojeg se država brine i o samoj sebi.

U prepunoj sali Islamskog kulturnog centra u Kozarcu prisutne je na početku programa u ime svih Kozarčana pozdravio hfz. Amir ef. Mahić, upućujući posebne zahvale gostima s Instituta za jezik UNSA, koji su našli za shodno da budu večeras baš u Kozarcu, stoga što se dešavalo, kako je kazao, da su se mogi drugi često znali ogriješiti upravo prema ovoj sredini, zanemarujući je i zaobilazeći je – a Kozarac je takva sredina koja je u svakom smislu svojim poslanjem, trudom i radom, upravo počevši od sfere bosanskog jezika i obrazovanja pa dalje, ipak zaslužila da se ovaj kraj i njemu slična mjesta posebno cijene i uvažavaju.

Naime, po odobrenju nadležnog Ministarstva prosvjete i kulture, od 2002. godine u Kozarcu kao povratničkom mjestu u školi se bez smetnje u kontinuitetu već više od dvije decenije uči bosanski jezik, što je primjer za svaku pohvalu, naročito kada imamo u vidu da to nije omogućeno u mnogim drugim našim povratničkim mjestima širom Bosne i Hercegovine.

Institut za jezik

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović