Izdvajamo

 

Na današnji dan 1992. godine, pri izvođenju borbenog zadatka u rejonu Grabeža poginuo je Adil Bešić, komandant 2. bataljona 502. viteške brdske brigade ARBiH. Za svoje zasluge tokom agresije posthumno je odlikovan ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan” te “Orednom heroja oslobodilačkog rata” u činu majora ARBiH.

Adil Bešić rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Ime je dobio po svojoj majci Adili koja je umrla osam dana nakon njegovog rođenja. Završio je Vojnu akademiju, smjer Kopnena vojska. Početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu priključio se jedinicama Teritorijalne odbrane RBiH u Bihaću, gdje je raspoređen na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”, koji je ubrzo prerastao u 2. bataljon 2. bihaćke brigade.

Krajiški simbol herojstva

Pripadnici 5. korpusa ARBiH 21. novembra 1992. godine “blic” akcijom zauzeli su desetak bunkera na Grabežu, te se narednih dana pripremali za veliku bitku za oslobađanje cijelog rejona. U noći pogibije, dok su se borci odmarali, Adil je samoinicijativno napustio odmor i uputio se prema minskom polju koji je postavio, da poskida mine.

- Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Nismo znali da smo 5-10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj, koji ga je pogodio u čelo. Kada sam ga zovnuo, nije se javio (…) Adil je poginuo herojski onako kako se školovao, kao obavještajac izviđač na prvoj crti, ali kao komandant bataljona – kazao je Hamdija Abdić Tigar, komandant 502. brdske brigade, koji je bio pored Adila u trenutku njegove pogibije.

Adil Bešić je zbog svog ratnog umijeća i ljudskih osobina postao krajiški simbol herojstva. Bataljon kojim je komandovao nakon njegove pogibije dobio je naziv po njemu, kao i bivša kasarna JNA u Bihaću, koju danas koriste Oružane snage BiH.

avaz.ba

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.