Izdvajamo

Nasiha Hodzic (1996)

Da mi je doci u Kamicane,
pa da zalijecim ove teske rane.
Kamicani moje rodno selo,
kroz vas kad prodzem srce mi je veselo.



Kamicani popalise te dusmani,
tvoj narod pobise i u logore otjerase.
Da mi je znati dali cu ikad kroz Kamicane proci,
i na bajram kao nekad doci.

Znam da nikad nece biti kao prije,
cetnici su nam pobili nase najmilije.
Ubise mi sina bratovoga,
pa onda i brata najmladjega.

Umar mi u tudzini mati,
a spakovala se u Kamicane da se vrati.
Kamicani nejma ti naroda pola,
za bajram ti cesta pusta i gola.

Kamicani mi cemo tebi doci,
i kroz tvoje zaseoke proci.
Dijelit cemo zajedno nasu tugu,
svi cemo sebi sagraditi kucu drugu.
Necemo ni nase sehide zaboraviti,
oni ce u nasim srcima zivjeti.

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.