Izdvajamo

Alisa Gutic (2004)

Kozarac moj mali, Kozarac moj grad,
zauvijek si tu, i ostaces mlad,
moja kuca draga na cesti za carsiju,
moja velika dzamija sto nikad ucenja ne kasne,
moje zvijezde zute sijaju sa neba,
nista necu, samo Kozarac mi treba,
muzika grmi sa bazena, zelena svijetla,
miris cevapa prati talas vijetra,
kafic Mustang, Rio, i Nejra,
tu su mi ispunjene zelje kad su ferija,
lingispir se okrece, osmijeh na licu,
otvaram vrata, otvaram zicu,
evo dosla sam kuci, u moj mali stan,
da mi je jos jednom u Kozaracki dan,
Kozaracki kamen zagrli moj grad,
ono mijesto sto ce uvijek biti mlad.

Samo oni koji se plaše da zauzmu neki stav u životu, prihvataju na sebe ulogu dobre duše. Uvijek je neuporedivo lakše vjerovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego smoći hrabrost i upustiti se u borbu sa jačim od sebe; uvijek možemo reči da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, oplakivati, svoj kukavičluk... Trgni se čovječe.