Meho Jakupović
Suza sjećanja
U Potkozarju suza, sama poteče,
poput nebrojenih, bistrih i hladnih vrela.
U grimiz padine snene, lagano ogrče veče,
plašt se nečujno spušta na obronke i sela.
Turbe na osami, iznad strmoga puta,
ustreptala jasika, ranjena u oba rata.
Sjećanje zaboli i na trenutak odluta,
oni isinu zbore, opstaju iz inata.
Noćas ce u hajvan vagonima u nepoznato voziti ljude,
daleko od očiju, još dalje od rodnog ognjišta.
Bog je zaboravljen, aveti prošlosti se bude,
topli i pitomi domovi, ponovo biće zgarišta.
I tako unedogled vrte se ružne slike,
hoće li iko sutra, toga da se postidi?
Sluge Božije blagosiljaju topove i vojnike.
“Gospod sve čuje, Gospod sve vidi”.
U Potkozarju suza, sama poteče,
Ne za palim borcem niti za slavnim junakom.
Puno vremena prođe, ona još jače peče,
za bosonogom majkom i uplasenim dječakom.
Meho Jakupović
