Januar je mjesec kojeg, imam osjećaj, svi ljudi jedva čekaju, da prođe.

On u sebi ima neku pritajenu hladnoću, podsjeća na scene koje se čak možda nisu ni desile. Valjda mi to sebi sami umislimo da je Januar neprijatelj broj jedan i tako se prema njemu i ponašamo.

A on, jadan onako dugačak i pomalo naivan, izgledom čovjeka koji je nekako raskliman ali dobar, pokušava nas uvjeriti da su to samo predrasude i da on u sebi ima i dobrih strana. Samo ih treba prepoznati.

Jedna od stvari u kojima je bio neprevaziđen bio je snijeg. Navuče ga na sebe ponekad toliko da iz daleka liči na onog velikog strašnog travničkog ovna.

A vjerujte nije on takav. To ljudi ko’ ljudi samo izviču. Znao je biti i šaljivdžija.

Naprimjer, dosta puta sam sâm ili sa drugom djecom stajao na suncu i divio se pejzažu koji se ne da opisati i tamam kad bih se uživio u ljepote boja koje samo dragi Bog može poslagati, on bi mi zasuo, svojom bijelom rukom, šaku snijega iza moje kragne i sav sretan kikotao i smijao gledajući me kako pokušavam izvući sav taj snijeg. Tek bi se uozbiljio i zaledio od straha kada bih ga mrko pogledao. Sreća nisam psovao.

Dobro, moram priznati, znao je on mene i nasmijati.

Naprimjer, u momentima kada je nane ili neko od ukućana pokušao preći preko ledom uglancane staze, koju smo mi djeca u suradnji sa Januarom pravili, ne bi uspjeli reći ni – paziii, a i da jesmo ne bi koristilo, a već u sljedećoj sekundi vidjeli bi nepoznati klizeći ili čak leteći objekat.

Pa ko se ne bi smijao?

I stvarno, šta je to što čovjeka automatski tjera na smijeh iako zna biti jako bolno za tu drugu osobu? Možda vi znate, ja još nisam saznao i evo i dan danas me smijeh prevari kada neko padne ili se oklizne, na istu foru ma koliko se trudio da ostanem ozbiljan.

Ne smij se tuđoj nesreći, ko se zadnji smije najslađe se smije, ko drugom jamu kopa… i milion sličnih rečenica mogao sam čuti i od nane, majke i starijih ali dijete k'o dijete, to jednostavno ne dođe do glave. Osim u jednom slučaju, ako je to naša glava. I baš se to i meni desilo.

Držali smo se za stomake koji su se tresli od smijeha gledajući jednu stariju osobu kako neuspješno pokušava ustati sa leda i uhvatiti se za obližnju šljivu.

Tek kad se uhvatila, šljiva, koja nije bila velika ali je imala grane pune snijega, stresla se kao ždrijebe koje se valjalo u snijegu i zasulo nestretnu osobu.

U momentu je izgledala bijelja od Snješka kojeg smo napravili i imao sam osjećaj da se i on smije nesreći jadne žene.

A onda kad se sve smirilo, umjesto da sjednem na sanke ja sam odlučio da legnem na njih. Potrbuške sa glavom napred.

Malo sam previdio mogućnost brzog zaustavljnja. Bilo je već pred noć. Nane i majka su već par puta zvale da se uđe u kuću i da će akšam ubrzo. Inače, govorile su da u akšam ne treba hodati vani jer ima raznih bića koja nam možda i ne žele dobro. Naravno, takve konstatacije dijete nijedno pa ni ja nisam uzimao ozbiljno i odlučio sam da se spustim od nanine kuće još jednom.

Krenuo sam sa glavom napred, fizika je uradila svoje i brzina mojih sanki postaja je sve veća i veća. Prvobitni zanos i onaj osjećaj kad mislite da ste najbolji na svijetu, prvo polako pa sve brže je nestajao.

U stvari nestajao je sve brže kako sam se više približavao drvenoj ogradi naše kuće.

U momentu sam shvatio da će moja glavica završiti priklještena između dva drveta koja su bila nosači ograde i pokušao sam manevrisati. Uspio sam izbjeći ogradu ali ne i kurzanu. Zabio sam se ispod nje i nisam se mogao izvući. Pokušao sam zvati pomoć i jedinice za spasavanjea ali…

Jedino što sam čuo bilo je glasno kokodakanje našeg horoza i kokošiju koje su već bile pripremile kokice i krevet prije spavanja. Dugo im poslije nisam smio na oči.

Na kraju, izašao sam nekako unazad, mic po mic, mokar, promrzao i ušao u kuću.

Mama i nane pokušavale su da se ne smiju ali nisu uspijevale. Cijelu moju dramu gledale su sa prozora i čak ni sestri nisu dali da mi pomogne da se izvučem. Htjele su da naučim lekciju.

Od tada sam u kuću ulazio prije akšama.

Eso Balić