Izdvajamo

 

Radna grupa za koordinaciju i saradnju vezanu za primjenu Protokola o postupanju u slučaju prosjačenja djece na području grada Prijedora upućuje apel građanima da sve slučajeve primjećenih lica a naročito djece, odnosno majki koje zloupotrebljavaju i eksploatišu svoju djecu u ove svrhe OBAVEZNO prijave policiji na besplatan broj 122.

Dužni smo upozoriti i informisati naše građane da je prosjačenje pored toga što je društveno neprihvatljivo ponašanje koje remeti sliku našeg grada, protivzakonito i stoga svi imamo pravnu ali i ljudsku obavezu prijavljivanja ovakvih slučajeva. Potrebno je znati da lica sa ispruženom rukom koja od Vas traže novac najčešće za potrebe djece, na taj način krše upravo osnovna prava te djece, koju zapravo zloupotrebljavaju i iskorištavaju. Takva lica su često i sama žrtve i prisiljeni na obavljanje radnji prosjačenja. Istovremeno ta lica svakako imaju prekršajnu i krivičnu odgovornost za radnje koje na ulici i javnim mjestima ispred tržnih centara obavljaju. Iza njih najčešće stoje organizovane grupe ili pojednici koji ih eksploatišu i uzimaju novac koji im dajete te čine krivično djelo trgovine ljudima. LJudima se najčešće trguje upravo radi prisiljavanja na prosjačenje odnosno ekonomske eksploatacije.
Dajući novac licima koja prosjače i sami učestvujete u održavanju ovog društveno neprihvatljivog te zakonom kažnjivog ponašanja a često zapravo nesvjesno podržavate lanac trgovine ljudima, koji u velikom broju slučajeva stoji iza pojave bespomoćne majke sa bebom ili stare i bolesne osobe. Tim osobama ćete najviše pomoći prijavljivanjem nadležnim organima kako bi se zaštitili i kako bi im se pružili zakonom predviđeni vidovi podrške.
Svaki građanin ima pravo na pomoć, podršku i zaštitu od eksploatacije.
Svaki građanin ima pravo i obavezu da prijavi izvršenje krivičnog djela i kršenje osnovnih ljudskih prava.
Zato, pomozi i pozovi 122 na svaku pruženu ruku, kojoj taj poziv može pružiti više pomoći od udijeljenog novca.

STOP PROSJAČENJU. STOP TRGOVINI LJUDIMA

prijedorgrad

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.