Izdvajamo

Ove hefte je počela nova školska godina, pa sam odlučio da ovaj četvrtak počnem  sa učenicima O.Š.Kozarac.

Zadnje vrijeme čitam ili slušam kako je ove godine u Bosni puno manje učenika u poređenju sa prošlim godinama.Pitao sam se dali je tako i u našoj školi. Dobio sam informaciju da je prošle godine bilo 363 učenika a ove godine imamo 350 plus 12 novih učenika koji su došli iz inostranstva (povratnici) i iz Federacije BiH. Kako se vidi da je broj učenika ostao isti u poređenju sa prošlom školskom godinom. Učenici su raspoređeni u 20 odjeljenja.

 

Ove godine imamo 35 prvačića. Primjetio sam da su nastavnici, učenici i ostlo osoblje ove škole nekako kao jedna velika porodica.

Sve ove informacije sam dobio od direktora škole Mirzet Mujčić. Pored ovih opštih informacija, priča mi Mirzet i o radovima za vrijeme raspusta, kaže da su bili veoma aktivni i kako su skoro sve učionice prefarbali a zatim podove brusili i prelakirali tako da je škola iznutra dobila novo lice. Nismo sve završili, kaže Mirzet, ostale su još dvije učionice za farbanje i za slijedeću godinu planiramo hodnike renovirati.

Direktor mi je dozvolio da fotografišem dva odjeljenja prvačića. Ja sam iskoristio priliku pa sam i roditelje, koji strpljivo i u miru ispred učionica čekaju svoje prvačiće, fotografisao.

Veliki odmor, vrijeme da se pojede sendvič ili popije neki sokić.

Neki su trknuli i u čaršiju da sebi nešto kupe.

Esad Bečić ili Eso, njega sam ovih dana sreo i odmah se sjetio njegovih ludorija koje je on izvodio. Prije svega poznati i veoma cijenjen vodoinstalater u Kozarcu. U njegovo vrijeme nije bilo puno majstora sa tim zanimanjem. Meni ipak ostaje kao veliki šaljivdzija. Ovaj čovjek je mogao satima da priča i nasmijava raju. Sječam se njegovih ludorija kad smo igrali fudbal. Često je glumio pijana čovjeka ili nekog ludaka a mi smo se hvatali za stomak i smijali.

Ljetos je bilo toliko dešavanja da nisam uspio otići u neki zaseok i napraviti par fotki. Ove hefte sam ipak počeo po starom običaju da obilazim sokake i zaseoke u našem kraju i da fotografišem. Ovaj pu sam bio u Kozaruši i to prvo gdje sam navratio bilo je kuća Jakupović Saida.

Tu sam našao njegovog punca Žerić Redzepa sa ženom. Bilo im je drago da sam navratio i zamolili su me da pozdravim familiju kad već fotografišem.

Zatim sam okrenuo kroz zaseok Mervani pa prema Žerićima

Jedan dio Mervana je asfaltiran ovog ljeta.

Na raskrsnici gdje putevi vode u Žeriće, Mahmuljine i Mervane sam zastao i tu napravio još par fotki.

Ovaj čovjek se sprema za put nazad u Ameriku.

Jedan moj prijatelj Turkanović mi je sugerisao da odem malo u Turkanoviće i tamo napravim par fotografija ali kako da odem tamo a da ne svratim u Žeriće, pa tako je i bilo.

Ekrema sam našao dok je kuhao grah za ručak. Omer Ekremov sin je došao na pauzu kući, osjetio je da će ručak biti dobar.

Dok je Ekrem ostao da kuha grah ja sam prošetao kroz Žeriće i napravio ove fotke.

Na kraju sam okrenuo i kroz Turkanoviće i napravio ovih par fotki.

Ovu nanu sam fotografisao u prodavnici.

Prošle hefte sam bio na dzenazi rahmetli Kulašić Draguni ženi poznatog majstora za ćevap rahmetli Huseina.

Kad sam vidio ovu spomen ploču rahmetli Huseinu, počela su  da naviru sjećanja na tog čovjeka i njegove ćevape.Ja lično i nisam baš često odlazio na ćevape kod Huseina. Ipak ja sam odrastao u porodici koja nije bila u mogućnosti, dok sam išao u osnovnu školu, da mi daje za ćevape. Bio sam zadovoljan i sa kiflom ili četvrt kruha a ponekad i lepina. Ponekad kad su mama ili babo dolazili u čaršiju a ja nisam imao slabih ocjena oni su me častili ćevapima. Ja neznam jesu li ti ćevapi bili kvalitetniji i ukusniji od ovih današnjih ali svaki put za mene su bili nezaboravni i dugo sam prepričavao te ćevape i Huseina koji je dočekivao i nas djecu kao i odrasle i tražio stolicu da sjednemo. Za vrijeme rata i poslije, često smo se sjećali i prepričavali Huseina i njegove ćevape.

Danas vrijeme oblačno i ne baš vruće kao u augustu ali ipak još uvijek bez kiše.Raje u čaršiji ne baš previše. Sutra zvanično počinje predizborna kampanja za lokalne izbore, koji će se održati 7. oktobra. U čaršiji malo ko i progovori o toma ali  ja sam već dobio više telefonskih poziva iz vana od naše raje sa pitanjem za koga glasati. Raja u inostranstvu je već dobila glasačke listića pa su malo zbunjeni i neznaju za koga da glasaju. Vjerujte mi neznam ni ja ali sad će ta kampanja pa ćemo da vidimo ko šta nudi.

Fotke koje sam danas napravio na četvrtku.

Moja rodica Asima je nakupovala svašta pa stala da malo predahne.

Neko mi je prigovorio da zaobilazim Gutiće, pa nadam se da sam sa ovom fotkom ispravio grešku, bar malo.

Zlatana Hrnića nisam vidio 20 godina pa ni danas ga nisam prepoznao ali tu je Bego da me opomene.

Na četvrtku sam sreo i našeg poznatog kozarčanina, uspješnog pjevaća narodnih pjesama, EMIR BLAŽEVIĆ. Na pitanje gdje si šta ima novo, priča mi da je u zadnje vrijeme puno aktivan i da je pored pjevanja počeo da piše tekstove i muziku. Preporučio mi je da poslušam njegov novi singl  sa pjesmom koja se zove MOJA ČARŠIJO. Emir je komletni autor ove pjesme, pisac teksta i muzike pa i arnžmane je on uradio i naravno otpjevao. Poslušao sam pjesmu preporučujem i posjetiocima stranice da poslušaju ovu pjesmu.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Knjiga je vrijednija od svih spomenika i od svih grobnica, ukrašenih oslikanim stubovima, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga ko je cita.

Ubili mi dajdu, ubili i njegovog sina. Ubili sve moje jarane, komšije,prijatelje. Zapalili moju kucu, a i kuce svih mojih dragih. Silovali naše majke,sestre, rodice,žene.

Necu i ne mogu im ni  oprostiti ni zaboraviti.

Ali eto život je kao rijeka,tece i ne zaustavlja se.