Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Ovde, na vituelnim mrežama, recimo kao što je fb, nerealne stvari i nerealni ljudi dobijaju realan oblik. I obrnuto. Međutim, ja sam vrlo realna (stvarna) i o ono o čemu pišem je vrlo realno, nažalost...

Za mene odustajanje nije opcija. Nikad bila, neće ni sada, suviše stara da me ,,prevaspitavate,,
Ponekad život stavlja na ispite ne da bismo učili nešto novo, već da bismo utvrdili gradivo. Da vidi da li zaista nešto znamo, ili nam samo laju usta da ne budu pusta. Da vidi kako nam u praksi ide ono o čemu teoretišemo.
Ponekad se i ukurva, umota se u jagnjeću kožu, napuderiše šape, pa nam mekeće ispred vrata. Gladnima podmeće šarene laže samo da bi vidio da li su naučili da one ne smiruju glad, žedne poji rasolom da bi utvrdio da li su naučili kako da ne budu prevedeni preko vode. Onda nam pokazuje sve nijanse, sjenke i valere svoje bizarnosti, tjerajući tužne da se na sahranama zasmiju, a vesele da na svadbama zaplaču.

Jer život je čudo.
Ponekad, da bismo preživjeli, tjera nas da igramo ko Aska, da čekajući ljubav pletemo ko Penelopa, da do unedogled dželatima šapućemo uspavanke ko Šeherezada, da za jedan udah slobodarskog vazduha bijemo robovske bitke ko Spartak, da godinama samo pogledima volimo uludo ko Petrarka i da zbog radoznalosti izgubimo obećani raj kao Adam.
E, moj živote, iako me tako dobro poznaješ, nešto si se prevario kada si sastavljao ovaj ispit za mene. Ne možeš ti da me daviš koliko dugo ja mogu da držim dah pod vodom.
Ne možeš me već gladnog iznova izgladnjivati, jer ja već odavno znam kako se preživljava na kruhu i vodi. Koliko god se trudio, ne možeš mi više nauditi jer si mi najviše zla nanio onog septembarskog dana 1987. godine kad si me na ovo mjesto doveo. Ali tad si mi i učinio najveću uslugu.
Ja sam već bila gladna, žedna, gola, bosa, bolesna i sama. Šta mi sada možeš?
Misliš li da ćeš mi nauditi sa par izgubljenih prilika, sa nekoliko neprospavanih noći, sa par progutanih knedli pred strahom i sa ono malo promaje u novčaniku. Smiješan si.
Pa ja, da sam se uplašila od svega čime si na mene nasrtao, odustala bih prije nego što sam prohodala. Sada ti je dockan.
Odškolovao si tvrdoglavog, sebi ravnog inadžiju.

I slike koje prate moj post su gradić Ljubija, Prijedor. Ovo je slika Republike Srpske ,,boljeg,, entiteta, kako li je u onom drugom ?!?
I naravno, da ja sam loša...Jesam!
Samo bih voljela vidjeti budžet koji spizdište na proslavu tkz. dana tkz. Republike Srpske i na proslave pravoslavne Nove godine po julijanskom kalendaru...
Baš sam gadura što to pitam!
Zato mi danas ne možeš ništa, jer je moj cilj viši od tvojih prepreka pa ga ne gubim iz vida, jer moja motivacija nije ništa materijalno, čime ti vladaš, već ljubav koju sam sakrila od tvoje prolaznosti duboko u sebi.
Ne možeš mi ništa danas, niti ćeš ikada moći, jer ja u bolje sutra toliko snažno vjerujem kao što slijep čovjek vjeruje da sunce postoji. Možda ga još uvek nismo vidjeli, ali ga zato osjećamo. Sija. U mojim očima !!!

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.