Izdvajamo

Pola ramazana vec proslo,vrucine jos traju, voce zrije a i rodilo je. Raje bar cetvrtkom jos uvijek puno, mada oni koji poste izbjegavaju na ovoj vrucini, ako nije nuzda, da idu u carsiju. Ovo je vrijeme kad se ljetina pocinje sakupljati, voce i povrce. Ja kao i obicno kad god nadjem vremena lutam ovim nasim sokacima.

Ovih dana pricamo o Koricanskim stijenama, ko ce ici a ko nema vremena, mora da radi ili neko mora nazad u pecalbu. Bilo ba lijepo da nas ide sto vise. Oni koji se nisu upisali dobro bi bilo da se upisu kako bi udruzenje logorasa Kozarac obezbjedilo dovoljno autobusa.

Par fotografija iz mog dzemata od raje koja ide redovno u teraviju.

Danas sam u Kozarac isao starom cestom i na samom ulazu u carsiju sam napravio ovih par fotografija.

Hucu Softica sam fotografisao na svadbi od njegove unuke.

Prosle hefte sam pisao o asvaltu kroz Dzonlagice a danas jedna fotka iz Mahica koji su sastavili sad asvalt do Vrioske

Ove hefe je prosao asvalt  kroz zaseok Dzonlagici - Sahbazi i ovdje je velika radost. Ovdje su isto tako mjestani sami finansirali asvaltiranje puta bez i jedne marke od opstine. Zalosno. Kad kazem ovo  "zalosno" mislim na nasu opstinu.

Par fotki sa cetvrtka.

Juce sam isao u Melkice - Kozarusa da bih tamo fotografisao. Dugo vremena nisam ovuda prolazio pa mi je sve bilo zanimljivo. Znam da mnogi ovuda nisu prolazili poslije rata, pa cu pokusati malo fotografijama da pokazem kako je ovdje lijepo.

Ovaj par sam nasao u vocaru, kupe sljive.

Tamama Melkic nije imala nista protiv da je fotografisem.

Hamdiju Zerica sam sreo na putu prema kuci, kaze ovuda mu je najblize.

Dule.Kaze tako me zovu a ime mi je Eniz. Njega sam nasao kod kuce, on puno radi. Nasao je vremena da mi pokaze gdje koji put vodi kako se ovi manji zaseoci zovu.

Enesa Melkica i njegovu djecu Amar i Sara sam nasao na njihovom imanju. Enes mi prica da se bavi hortikulturom u Zagrebu i da je u Melkicima vise negu u Zagrebu. Pokusava i u Kozarcu da se bavi istim poslom i nada se uspjehu.

 

To je to za ovaj cetvrtak a do slijedeceg, pozdrav iz sveee snage.

Jos samo ovo: Nigdje ljepse ko i Bosni nema.

 

Nijaz - Caja

 

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.