Izdvajamo

Piše: Alma Čirkić

Imala sam sreću da odrastam u malom mjestu sa velikim srcem gdje su svi ljudi bili jednaki. O vjerskim službenicima sam uglavnom slušala priče. Nisam se nešto pretjerano s njima susretala. Hvala Bogu, nije bilo potrebe. Znam da je hodža u mom naselju imao prokleto zgodnog sina koji mi je kasnije postao prijatelj. Čak smo dijelili školsku klupu. Znam da je katolički sveštenik cijelo vrijeme rata davao hranu za bebe iz Caritasa mojoj strini da hrani malu bebu koja je danas veliki čovjek.

Na pragu zrelosti, sate i sate sam provodila u razgovoru sa pravoslavnim svećenikom na temu vjere, iskušenja i sličnih tema. Ipak, najveći uticaj na formiranje mog mišljenja o vjerskim službenicima imao je mamin rodjak, hodža Abaz. Najblaže, najdivnije i najmudrije biće na planeti. Nevjerovatan umirujući glas i pogled koji se uvijek osmjehuje. Nema te stvari koju hodža Abaz ne može razumjeti. Nema tog čovjeka kojeg on ne prihvata. Nema kuće u koju nije unio tračak dobra. Nema čovjeka koji ga ne poštuje.
Poslije rata u moje rodno mjesto je došao mlad efendija. Podsjećao me dijelom na našeg Abaza. Okupljao je djecu u mekteb. Svi su išli radosni jer je uvijek bilo iznenadjenja poput grupnog sankanja ili izleta. Izuzetno sam ga cijenila jer je redovno posjećivao moju mamu i staru majku. Stara majka je bila senilna i nije ga prepoznavala, ali bi mu se dječije iskreno uvijek obradovala.

Mami je mnogo značilo što je ohrabri i kad ona malo poklekne, on joj razgovorom ulije snagu da nastavi dalje. Na žalost, otišao je u neko drugo mjesto, da okuplja neku drugu djecu i uči ih ljudskim vrijednostima.
Uistinu lijepa iskustva. No, ta iskustva su me navela da od današnjih vjerskih službenika imam određena očekivanja. Pošto ista nisu ispunjena, rezultirala su razočarenjem.
Smatram da su moja očekivanja realna i da ne tražim previše. Vjerovatno, bez obzira na ime i vjeru, svi očekujemo isto. Želim da me posjeti barem jednom godišnje. Da zna ko mu živi u džematu, parohiji, župi. Da me posjeti bez očekivanja, povoda ili naknade. Želim da me prilikom posjete sluša i pruži koristan savjet a ne da me vrbuje za odredjene cilljeve.

Želim da za vjerske praznike prvo obiđu najsiromašnije i najmnogobrojnije porodice, pa onda predsjednike opština, vlada i slično. Želim da se pridržavaju onoga što vjera propovjeda. Bilo koja vjera. Naša, vaša i njihova.
Ne pozivaj se na Božije ime uzalud. Poštuj oca i majku. Ne ubij. Ne čini grijeh. Ne kradi. Ne laži. Ne poželi tuđe. Malo li je...
Ja sam odrastala pod uticajem divnih ljudi. Pod uticajem ljudi koji su bili predani vjeri, Bogu i dobročinstvu, bez obzira kojoj vjeri pripadali. Nisu se plašili onih na vlasti jer su svoj posao radili časno i pošteno.

Nisu se plašili da će izgubiti ono što imaju, jer su sve što su imali sticali časno i pošteno a ne preko ledja naroda. Kad umre najmiliji, prvo su izjavljivali saučešće i tješili porodicu, a nisu recitovali cjenovnik ukopa. Nisu pozivali na mržnju, stajali na pozornicama uz one na vlasti. Širili su ljubav, budili dobro u nama, podržavali one koji se bore za pravdu, za porodicu, za jedine prave ljudske vrijednosti.
Islam propovjeda da je gornja ruka – ona koja daje, vrijednija od donje – one koja uzima.
Biblija kaže: „Skromna je osoba mudra jer postupa na način koji Bog odobrava i izbjegava oholi duh koji vodi do sramote „(Priče Salamunove 8:13; 1. Petrova 5:5).
Po skromnosti i pamtim vjerske sluzbenike. Iako se dosta toga primjenilo, i dalje ih cijenim. Većina naroda ih cijeni.
Pitanje nad kojim treba da se zamisle nove generacije vjerskih sluzbenika je:
Cijenite li vi nas dovoljno da iskoristite svoj uticaj i zaustavite ludo kolo mržnje i neprijateljstva?
Znate li kako? Ako ne, učite od onih starijih, dok još imate priliku...


Meša Selimović

Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo.

Opširnije...