Izdvajamo

 

Edin Mahmuljin je 1992. imao 25 godina, a bio je zaposlen u Sloveniji.

“U tom preduzeću ga je zaposlio moj rahmetli muž Muharem, koji je tamo bio fizički radnik, a Edin je bio strojobravar. Došao je na godišnji odmor i više se nije mogao vratiti u Sloveniju“, priča Ismeta.

Prije posljednjeg dolaska kući, Edin je sedam i po godina radio u Sloveniji. U braku je bio pet i po godina, a njegovi supruga Sajida i sin Alen, koji je tada imao nepune tri godine, živjeli su u kući sa Ismetom.

“Cijelo selo bilo je okruženo topovima. Svi smo krenuli da se spasimo u maju 1992. godine. Pobjegli smo prvo u šumu. Padale su, kao kiša, granate. Nebo je sijevalo. Ujutro kad se smirilo, žene i djeca su išli prema Kozarcu, a odrasli muškarci, među kojima je bio i Edin, preko šume su krenuli da izađu na slobodnu teritoriju. Rastali smo se 25. ili 26. maja 1992. Više se nikad nije pojavio“, prisjeća se Edinova majka.

Ismeta je sa snahom i unukom završila u prijedorskom logoru “Trnopolje“.

“Kad smo stigli u Kozarac, tu smo zarobljeni. Autobusima smo prevezeni u školu u ‘Trnopolju’. U školi su bili vrlo teški uslovi. Bilo je puno zatvorenih. Tu smo bili samo jednu noć. Kuća moje snahe bila je blizu škole. Pitala sam glavnog stražara da pređemo tamo da se dijete malo raskomoti i da ga nahranimo. On nas je pustio. U kući snahine majke smo bili petnaestak dana“, kaže Ismeta za BIRN i navodi da u to vrijeme nije znala gdje se nalazi njen sin.

Nedugo nakon puštanja iz logora, Ismeta je imala novi susret sa pripadnicima srpskih snaga.

“Došla je grupa od 12 vojnika i nas su istjerali iz kuće. Unuk mi je bio u naručju. Jedan vojnik je pitao gdje mu je otac. Rekla sam da smo se rastali i da ne znamo gdje je ko. Oteo mi je dijete iz ruku i prijetio da će ga zaklati. Stariji vojnik mu je uzeo dijete i vratio ga. Pomilovao ga je po ručicama i vratio mi ga. Da znam ko je, častila bih ga“, kaže 30 godina kasnije Ismeta.

U kući bez struje i vode, preko puta logora “Trnopolje“, poslije tog događaja živjeli su strahu.

“Onda su zašli po kućama i sve nas istjerali. U teretnim vagonima smo deportovani do Doboja. U našem vagonu su bile samo žene i djeca. Iza nas je ostao logor pun muškaraca. Preko Ozrena smo pješačili prema Maglaju. Iz Maglaja smo prebačeni u Zenicu. Bili smo desetak dana u jednoj sportskoj dvorani“, prisjeća se ona.

 

Ismeta Mahmuljin. Foto: BIRN BiH

Ismeta danas ima 80 godina i sama živi u Kozaruši, gdje se vratila 2002. godine.

“U Zenici smo bili 15 dana. Odatle smo izbjegli u Hrvatsku. Snaha i unuk, njena majka i sestra su iz Zagreba otišli u Švedsku. Ja sam ostala u Zagrebu deset godina. Od ljudi iz Prijedora, koji su oslobođeni iz prijedorskih logora, u Zagrebu sam čula da mi je sin zarobljen negdje između Orahove i Bosanske Gradiške i da je ubijen“, kaže Ismeta.

Njeni brat i sestra nisu živi dočekali potragu za posmrtnim ostacima svojih sinova.

“Od sestre mi je ubijen sin, Esed Mahmuljin. Bratu su ubijena tri sina – Ekrem, Nedžad i Velid Bešić. Oni su iz Kozarca. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni i makar im se zna smiraj. Brat je umro u Americi, a sestra u Švedskoj i nisu dočekali njihove dženaze. Nadam se da ću dočekati da pronađu Edinove kosti. Stalno zovem ove momke što rade na ekshumacijama. Oni samo kažu da ga ne mogu naći jer neće niko da kaže gdje su grobnice“, kaže Ismeta Mahmuljin.

slobodna-bosna.ba

 

 

 

Hvala ti Caja od zemlje do neba,
sve za svoju raju, tako i treba!!
Svakog cetvrtka vidim nova lica,
poslije teskog radnog dana, ti si poslastica.
I kad sunce grije i kad kisa po prozoru kvrca,
zato ti hvala iskreno od srca.

Senad Bajrektarevic