Izdvajamo

 

U organizaciji Medžlisa IZ Prijedor i džemata Hambarine kao domaćina, danas je obilježena 31. godišnjica od početka kampanje zločina u Hambarinama. Na današnji dan je počelo granatirane našeg rodnog mjesta.

Mimohodom od džamije do Šehidskog mezarja Hambarine prisjetili smo se 22.maja 1992.godine i napad na Mataruško Brdo.

Na Šehidskom mezarju Hambarine proučen je Jasin i dove pred duše prijedorskih šehida. Prisutnim majkama, sestrama i porodicama ubijenih, na Šehidskom mezarju Hambarine obratio se izaslanik Muftije bihaćkog Hasan ef. Makić i Glavni imam Medžlisa IZ Prijedor Benjamin Hodžić. Oni su naglasili da se zločin ne smije zaboraviti i da moramo brinuti o našim šehidima ubijenim samo zbog toga što su bili Bošnjaci.

Tačno prije 31. godinu na naselje Hambarine ispaljene su prve granate iz topova Vojske RS. Sutradan, 23.maja 1992.godine započet je sveopšti artiljerijski i pješadijski napad na civile Hambarina i susjednih naselja.

U analizi događaja na punktu u Hambarinama 22.maja 1992.godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u presudi Milomiru Stakiću, konstatuje.

“Ovi incidenti, koji su poslužili kao osnova za “reakciju” srpskih političkih i vojnih vlasti, bili su samo izgovor za započinjanje etničkog čišćenja u područjima na kojima su se mahom nalazili bošnjački gradovi, sela i zaseoci, u kojima su kontrolni punktovi bili uspostavljeni iz straha da bi zbog sve intenzivnije propagande protiv nesrba moglo doći do takvih napada.U slučaju Hambarina, jasno je da je to što su ljudi koji su bili angažovani na kontrolnom punktu zaustavili automobil sa nekoliko pripadnika srpskih oružanih snaga bio defenzivni činiji je cilj bio da se spriječi opasnost koju bi oni mogli da predstavljaju po mještane. Na kraju krajeva, čak je nebitno ko je prvi pucao: navodna “reakcija” je već bila pripremljena, što se može zaključiti na osnovu položaja snaga koje su granatirale selo i broju angažovanih vojnika.”

U Hambarinama je ubijeno 327 nevinih mještana, a bijeli nišani svjedoče o stravičnom zločinima počinjem ljeta 1992. godine.

mojprijedor.com/ Foto:Nijaz-Caja Huremović

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.