Izdvajamo

 

Da vam nešto kažem.

– Nije isto gledati i vidjeti!

– Također, mogu reći da nije isto određenu situaciju vidjeti otvorenih ili zatvorenih očiju.

Neki će reći – pa je li to uopšte moguće?

Jeste, moj odgovor je potvrdan i mogu slobodno reći da sam neke najljepše stvari upravo zatvorenih očiju vidio, ugledao, zamislio. Bog dragi zna šta sve od toga.

Uvijek sam se kao dijete pitao gledajući pjevače koji zatvorenih očiju pjevaju – šta li oni Bože dragi misle u tom trenutku?

Je li to neki trik, predstava za publiku, emocija koja se mora sakriti ili je nešto sasvim drugo?

Normalno bi bilo da pjevač svoju pjesmu pjeva otvorenih očiju i da svojom sigurnošću gledajući protivnika (publiku) pravo u oči izgradi sigurnost u sebe i da mu ljudi tako jače vjeruju.

Međutim, više ćemo sresti ljudi posebno žena koje će prije povjerovati pjevaču zatvorenih očiju.

Dok svi oko njih plešu, vesele se i smiju, pjevač ili muzičar je u stanju da baš u tom trenutku odluta u svojim mislima u jedan totalno drugi svijet među slike koje samo on vidi.

Na tim slikama najviše je onih boja koje umjetnika uvode u njegov lični Itikaf i tek odatle može u svom miru poslati neku čistu poruku, jasnu definiciju te svoje emocije i učiniti da ona kao suza čista dođe do srca slušaoca.

Uz to, muzičari su prirodno talentirani za tugu i taj gest zatvorenih očiju uvijek iznova otkriva njihovu slabost ili izraženiju emociju.

Jedini poblem zatvorrnih očiju muzičara jeste momenat kada ih ponovo otvore.

Nikad ne znaju koji će prizor stajati ispred očiju.

Neko bezazleno dijete, prelijepa djevojka, nezainteresiran gost, momak koji uživa stojati pokraj i gledati svirača dok vješto prepliće prste ili možda opasan, jak a bez dovoljno ugrađenog mozga čovjek.

E baš taj zadnji desio se nama tu noć.

Nane i mama su ispred kuće uredno prosule vodu za mnom.

Krenuo sam u Kozarušu siguran da je prvo mjesto na audiciji pjevača samo meni ostavljeno.

Ispostavilo se da ću u nedostatku muzičara ja morati preuzeti i ulogu “šefa orkestra”. Heeeej znate li vi šta to znači?

Odmah sam sebe zamislio kao poslovođu u nekoj firmi i falio mi je samo plavi mantil.

Ali, funkcijama se ne gleda u zube rekla bi stara izreka. Elem. Taj put sam morao sa mojim prvim orkestrom “Duga” (ne znam da li bi danas smio dati takvo ime a da me ne proglase znate već kako), ne samo pjevati nego i svirati.

Pjevače su najavljivali redom a mi smo ih pratili onako kako smo znali. Skromno ali pošteno. Bez viška tonova i akorda, pjesma se mogla prepoznati i to nam je bio krajnji cilj.

Ne vjerujem da je bio neki kvalitet ali mogu se zakleti da je bilo sa puno duše.

Na red je došao izvođač pod rednim brojem jedan koji se zvao Safet i pjesma: “Ljubav je to”.

Kako i priliči takvoj pjesmi pjevač je zatvorio oči. Sreća njegova pa nije vidio šta se sve dešava među publikom. Ali zato sam ja vidio.

Niz cijelu salu trčao je čovjek sa velikim nožem u ruci, bacio ga onako u letu na nas i sva sreća sve nas promašio.

Nož se zabio iza Ede bubnjara u zid i spao tačno kod mog kofera u koji sam ga na brzinu i strpao.

Safet je i dalje pjevao ljubaaaav je toooo ne sluteći da čovjek krvavih ruku skače na binu i hvata ga za vrat.

I to nije bio dovoljan razlog da otvori oči i prestane pjevati.

Ljubaaav je toooo…, razlijegalo se salom doduše uslijed stiska ruke nesretnika nešto slabijim intezitetom.

Konačno je progledao i nekako ga mahinalno odgurnuo pa su ga drugi ljudi uspjeli savladati.

Znao sam da prilično loše sviramo ali da će zbog toga neko na nas bacati noževe nisam mogao ni slutiti.

Poslije sam saznao da je taj nož bio za nekog drugog pripremljen ali vjerovatno je u nedostatku žrtve pošto je nije našao odlučio baciti na nas.

Što bi rekli-da se ne baca.

Ipak u cijeloj toj tragediji mi smo se smijali Safetu i njegovoj naivnosti.

On nas je podsjetio na onog papagaja iz vica u kojem se igrao prvi put žmurke na brodu punom životinja i na kojem je dok je brojao eksplodirala bomba.
Skidajući povez sa očiju papagaj je rekao: Joooj opasne igre!

kozarac.ba

Zato necu da cutim, nego necu prestajati pricati, pricat cu o prošlosti, pricati o istini, a ti sine moj i djeco naša, slušajte i pamtite, pamtite i zapamtite, zapamtite i ne zaboravite, jer ko nema prošlosti nema ni buducnosti.