Odlaskom ljeta disciplina u logoru Manjaca kao da je malo popustila. Nakon sto smo registirani kod Medjunarodnog Crvenog Kriza, izmedju ostalog, dozvoljeno nam je da se javimo porodicama putem kratkih pismenih poruka, te da nam mogu poslati pakete sa hranom.

Ti paketi su nam dolazili otvoreni nakon sto su strazari pregledali I uzeli sebi ono sto im se svidjalo.

Medju onim koji su najcesce dobijali pakete bili su braca Kapetanovici. Oni su imali rodbinu u Banjaluci I vrlo cesto su im dolazili paketi u kojim je bilo najvise jabuka. Svaki put oni bi to podijelili na jednake dijelove pa bi Senad I Enes svoje odnijeli u stale gdje su bili smjesteni, a Netko bi zadrzao svoj dio.

Potom bi uzeo jabuke I redom dijelio svakom po jednu, pa dokle stigne. Sebi bi isto tako svaki put ostavljao samo po jednu.

Jednom prilikom, jabuka je nestalo taman kad je dosao do jednog mladog logorasa, gotovo djeteta. Tuga I razocarenje prekrili su lice tog iscrpljenog djecaka . Susreli su im se pogledi, jedan razocarenja, a drugi trenutnog sazaljenja. Medjutim u vrlo kratkom vremenu Netko je uzeo jedinu preostalu jabuku I pruzio je tom djecaku. Osmijeh I srecu tog djeteta tesko je opisati. Na moju primjedbu da od toliko jabuka koje su njemu namijenjene ostane bez ijedne, Netko je samo odgovorio: Njemu je potrebnije. Mene ima.

Tesko je shvatiti punu velicinu ovog postupka onome ko je imao srecu pa nije bio u takvoj situaciji, gdje je, izmedju ostalog, brat bratu par cigareta mijenjao za osminu ili cetvrtinu kruha, dnevne doze po logorasu.

Drugom prilikom, kod podjele paketa jedan moj komsija dobio je pogolem komad maslenice. Prolazeci pored nas pokazao nam je to uz komentar: Vidi komso, ima dulum maslenice. Bilo je normalno da bar nekom otkine makar jedan centimetar kvadratni od tog “duluma”. Samo je prosao pored I otisao u svoj boravak.

Autor: Husein Redzic