Izdvajamo

 Sve nas je manje svake godine. Nekad je bilo skoro 80 stanovnika, a sada je u selu samo 13 kuća. Pusto je… Nekad je više od desetoro djece išlo zajedno u školu, a sada smo samo mi ovdje, rekao je Senad Alaim, posljednji stanovnik sela Vraneši u okolini Goražda. Alaim živi sa suprugom, majkom i sinom jedincem.

Stručnjaci navode da je neraskidiva veza između sela i grada, ali da trenutna demografska katastrofa, kojoj svjedočimo posljednju deceniju, dovodi do nestajanja sve većeg broja sela.

Nekad su u selima Dražmilo, Skravnik, Radovovići, Zubovići i Brajlovići živjele stotine stanovnika, a danas, kako kaže Alaim, niko ili samo nekoliko starijih osoba.

– Otjerale su ih poslijeratne nebriga i nepravda. Moj sin Asmir ide u školu desetak kilometara u Berič, centar mjesne zajednice. Svakog dana ga vozim do škole i nazad, jer ima medvjeda i dolaze veoma blizu kuća. Prije više od 40 godina, kad sam ja išao u školu u Berič, bilo je skoro 800 učenika, dok ih je danas samo 35 – govori Alaim.

Ovaj demobilisani borac bez primanja opstaje tako što sa suprugom obrađuje strmu zemlju i ljeti pješači desetine kilometara kako bi ubrao gljive.

– Mladi su otišli odavde za boljim životom. Zima je najgora… Daleko škola, poslova nema, putevi slabi… Danima se čovjek pati kako bi očistio snijeg da bi dijete otišlo u školu – naveo je Alaim.

Predsjednik Mjesne zajednice Berič Samir Tabaković tvrdi kako se okolna sela gase te da u mnogima nema nijednog stanovnika.

– U Skravniku i Marićima nema nikoga. S druge strane, u mnogim selima ostalo je malo starijih ljudi. U Guskovićima živi samo jedan čovjek, a postoji skoro 30 kuća. Na biračkom spisku sada je bilo 560 stanovnika, a prije rata na ovom području je živjelo skoro 4.800 stanovnika – ističe Tabaković.

Neosporna je činjenica da sela odumiru, jer prema posljednjim podacima iz popisa stanovništa 2013. godine, više od 300 sela potpuno je prazno.

Statističari pojašnjavaju da se u posljednjih deset godina skoro 100.000 ljudi iz cijele BiH naselilo u dvadesetak većih gradova. Danas se navodi da je približno 500 sela u BiH sablasno prazno, a skoro 1.500 ih ima nešto manje od deset stanovnika.

Nema motiva za ostanak

Demograf Amer Osmić pojašnjava za Avaz da više nema sela kakva mi poznajemo u savremenom društvu BiH.

– Kad poredimo ove podatke sa popisom iz 1991. godine, možemo kreći da su ta sela bila vrlo razvijena i poljoprivredno i natalitetno. Ukoliko pratimo popise stanovništva, vidjećemo da su sela uvijek, u odnosu na grad, imala veću stopu nataliteta. Ljudi su tada razmišljali na duže staze. Nije bilo čudno da se čuje kako je i do šest članova domaćinstva. Sada je selo ostalo po strani, jer jednostavno, nema motiva da ljudi ostanu na selu – istaknuo je Osmić.

Dodaje kako je osnovno rješenje za demografsku kataklizmu sela drugačiji pristup od trenutnog.

– Treba motivisati narod tako da se selo mora popularizovati. Selo, jednostavno, mora da vidi ulogu u društvu, a to će vidjeti ako vidi da se isplati baviti stočarstvom. Trebaju postaviti takve politike da se nagradi rad na selu tako da se osiguraju bilo kakve subvencije. Ne moramo izmišljati vruću vodu – rekao je Osmić.

Sociolog Jusuf Žiga istaknuo je da postoji više razloga zbog kojih je sve više odlazaka.

– Ovakva situacija traje, faktički, od ratnog perioda. Ljudi, ako imaju bilo kakvu šansu da žive negdje gdje će morati računati na izvjesniju situaciju, da se ne plaše da će doći do nekog problema, oni će odabrati tu situaciju. S druge strane, socijalna situacija je loša sama po sebi. Ne može se demografska situacija popraviti za nekoliko godina. Ljudi koji to misle, nemaju pojma o realnoj situaciji – istaknuo je Žiga.

Potezi regionalnih zemalja

U Sloveniji država nudi 45.000 eura čovjeku koji ostaje na zemlji i riješi da se bavi poljoprivredom. U Srbiji, u kojoj je 1.200 sela napušteno, a u 150.000 kuća niko ne živi, razmišljaju da mlade ljude vrate na selo dodjelom 25-50 hektara državnog zemljišta sa jednim jedinim uslovom – da se zemlja obrađuje.

Trideset kilometara od Srebrenice u selima je nekada živjelo skoro 600 stanovnika, a sada ih je manje od deset.

– U selu postoji deset zidanih i dvadesetak montažnih kuća. Svega tri lovačka psa su domaće životinje na selu. Donacija nema, niko nijednu marku ne ulaže u ovaj kraj – kazao je Šefket Čivić, koji živi u selu Tokoljake.

Osim Čivića, u selu živi samo još bračni par Mehida i Dahmo Džananović, koji su se vratili iz Amerike.

 

bug.ba/ foto: Nijaz-Caja Huremović


Hoce li  ikada priznati.... ...... oni što pokušaše da unište našu buducnost.