Izdvajamo

 

Put sjećanja na djecu stradalu u ratu počeo je u ponedjeljak u Prijedoru i to na mjestu budućeg spomenika za 102 ubijene prijedorske djece. Nesvakidašnje je to putovanje, prvo takvog formata, tematski fokusirano na stradanje najnedužnijih u ratu – djece. Iako ne postoje precizna istraživanja i statistike, jedno od njih, ono koje je proveo sarajevski IDC, pominje broj od 3132 djece ubijene u ratu u Bosni i Hercegovini.

U usporedbi sa ukupnim ljudskim gubicima tog istraživanja može se izvući zaključak da djeca nisu bila primarna meta u ratu. Međutim, postoje lokalne zajednice gdje su djeca stradala u većoj mjeri u odnosu na neke druge zajednice koje su bile manje izložene granatiranju, snajperskoj vatri ili okupaciji.

“Kada smo u Centru za mlade Kvart razvijali ovu ideju namjera nam je bila da istražimo memorijale koji su podignuti u pomen ubijene djece, da se u izravnom kontaktu uvjerimo kako su ljudi u različitim lokalnim zajednicama pristupili memorijalizaciji najnedužnijih žrtava rata.

Također, željeli smo da mladim ljudima iz regiona, pored edukacije o memorijalima, pružimo priliku da svojim prisustvom na mjestima sjećanja odaju počast ubijenoj djeci. Na poziv Kvarta odazvali su se mladi ljudi iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nekima je prvi put da dolaze u BiH”, kažu iz Kvarta.

U Prijedoru nema još uvijek spomenika kakve posjećujemo u drugim gradovima, spomenika posvećenog ubijenoj djeci. Ali u Prijedoru se već 11 godina odvija proces u kojem je krajnji cilj izgradnja jednog takvog spomenika. Učesnici studijskog puta imali su priliku u ponedjeljak upoznati neumornog Fikreta Bačića, predstavnika inicijative roditelja ubijene djece da se u Prijedoru izgradi spomenik za 102 ubijene djece.

Potom su posjetili i selo Zecovi, lokalitet Gradina, gdje je u jednom danu ubijeno dvadeset i devet žena i djece i gdje postoji spomenik sa imenima tih žrtava. Tamo su učesnici puta imali priliku slušati potresnu priču Zijada Bačića koji je sa 14 godina preživio taj zločin i koji se nakon rata vratio na zgarište i tu ponovo gradi svoj život. Spomenik je u avliji njegove kuće i bolan podsjetnik da tijela njegovih najbližih nisu još uvijek pronađena a da ni Zijad još uvijek nije dočekao sudsku pravdu.

U utorak, drugog dana puta, u Banja Luci su posjetili spomenik Dvanaest beba posvećen prerano rođenim bebama koje su umrle uslijed nedostatka medicinskog kisika na samom početku rata. O spomeniku, smrti nedužnih beba i kontekstu u kojem ih se sjećamo, govorila je ugledna novinarka i građanska aktivistica iz Banja Luke Gordana Katana.

Spomenik se nalazi u strogom centru Banja Luke, njegova umjetnička forma se uklapa u ambijent, ali je i dalje nedovoljno vidljiv. Vidljivost će biti još manja kada se izgradi monumentalni objekat posvećen poginulim vojnicima, a koji se gradi u neposrednoj blizini spomenika Dvanaest beba.

U Maglaju je učesnike dočekala delegacija gradske uprave, gradonačelnik Mirsad Mahmutagić sa Jasminom Insanićem i Nurudinom Mulićem, od kojih je i krenula inicijativa da se izgradi spomenik ubijenoj djeci Maglaja. Nazvali su ga Velika kuća, jer u to ratno vrijeme, dječja igrališta među zgradama su bila njihova velika kuća u kojoj su provodlili najviše vremena. Na spomeniku je ispisano 57 imena djece žrtava rata iz Maglaja i njegove okolice. Upisana su i imena petoro djece koja su stradala neposredno nakon rata kao žrtve zaostalih neeksplodiranih sredstava.

Spomenik je izgrađen kao dio velikog kompleksa dječjih sportskih igrališta u strogom centru grada. Na spomeniku ne postoje bilo kakvi nacionalni ili vjerski simboli i to ovom spomeniku daje posebnu vrijednost jer je namijenjen djeci čiji je primarni identiet to da su bili djeca. Maglajlije su dale dobar primjer i drugim zajednicama kako sačuvati sjećanje na djecu stradalu u ratu. Nažalost, ni Maglaj nije imun na vandale, tako da su zbog ispisanih grafita i oštećenja, morali zatvoriti dio kompleks i uskoro slijedi saniranje oštećenja.

Maglajlijama je bilo važno da su neki mladi ljudi iz više država htjeli posjetiti spomenik koji su oni podigli u pomen njihovoj ubijenoj djeci, otud i doček od samog gradonačelnika. Na sličan prijem su naišli i u Vitezu dan kasnije, u srijedu. Domaćin je bio Ivan Garić koji je 10. juna 1993. godine preživio minobacačku granatu koja je teško ranila njega i još petoro djece te usmrtila osam djevojčica i dječaka, među kojima i Ivanovu sestru Sanju i brata Milana.

Roditelji ubijene djece i Ivan svojim su rukama i sredstvima uredili teren i podigli spomen obilježje koje su nazvali Osmica. Tu se može vidjeti i klupa gdje su djeca sjedila u trenutku eksplozije, koš igrališta i mjesto gdje je granata pala. Pored samog spomen obilježja podigli su drugo igralište kako bi se nova djeca, među kojima i Ivanova, imala gdje okupljati i igrati.

Spomen obilježje je uredno i na njega brižljivo paze rođaci ubijene djece koji žive u okolnim kućama. Ivan je govorio kako je spomenik Osmica dugo bio nevidljiv i za Hrvate, da još nisu uspjeli dobiti ni građevinsku dozvolu za njega. Bilo mu je drago što je Osmica uvrštena u ovaj studijski program, jer se tako pokazalo da su sve žrtve vrijedne bez obzira iz kojeg naroda dolaze. Razočaran je da još uvijek nije pred sudom utvrđena odgovornost za granatu koja je ispaljena bez ikakvog vojnog značaja među kuće u kojima su bili civili i mnoštvo djece.

Poslije Viteza grupa je otišla put Sarajeva gdje su aktivisti Centra za nenasilnu akciju pripremili radionicu za učesnike studijskog puta. Studijsko putovanje se nastavlja i traje do subote kada se vraćaju u Prijedor u kojem još uvijek nema spomenika za 102 ubijene djece.

Tekst i fotografija: Edin Ramulić
Objavi.ba

Hoce li  ikada priznati.... ...... oni što pokušaše da unište našu buducnost.