Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Dok sam kao srednjoskolka citala poznatu poemu Ivana Gorana Kovacica, pod nazivom Jama, nikad nisam ni u snu pomislila da cu jednoga dana stajati nad jednom takvom jamom I zaliti glasno clana porodice, te mnoge druge I znane I neznane.

Krv je moje svjetlo I moja tama, proletjese mi kroz glavu stihovi koje smo morali uciti napamet, ne mogavsi shvati u to vrijeme sudbinu onih kojima je pjesma posvecena.

Samo par sati nakon moga dolaska u BiH, na ljetni odmor, stojim sa nekolicinom ostalih, nasuprot spomeniku nevinim zrtvama Kozarca iz proteklog rata I cekam sa clanovima svoje familije da po nas dodje autobus koji ce nas odvesti do Hrastove gGavice. O ovom mjestu udaljenom preko dvadesetak kilometara od Sanskog Mosta nista nisam znala, sve do 1999. kada je u javnost procurila vijest da su na ovom mjestu ubijeni raspusteni logorasi logora Keraterm, upuceni u Omarsku, a nakon toga odvedeni I svirepo ubijeni ni krivi ni duzni. Preko stotinu I dvadest ubijenih. Ne samo Bosnjaka, nego I Hrvata, Albanaca... Medju zrtvama su bila I dva tijela ubijenih iz Drugog svjetskog rata. Do sada je iz ove jame identifikovano 115 tijela.

Nepun autobus se polako priblizava Prijedoru i kupi putnike, te produzuje do Mataruskog brda, gdje nas cekaju grupe ljudi iz sela Sredice, Rizvanovici, Hambarine,Rakovcani..Odziv je velik, a kako I ne bi bio, ako se uzme u obzir broj ubijenih muskih glava sa ovog podrucja. Da nije ovako tuzan povod , ovo putovanje bi cak licilo i na jednodenevni izlet na kojem cemo upoznati ljepote najuzeg zavicaja. Ovako sve izgleda tuzno, emotivno i vraca nas u nemilu proslost i bolne rane, nezaboravne. Nizu se prelijepe kuce raznih boja i stilova, zivot ide dalje makar u stambenom smislu, samo nazalost sa velikim I praznim kucama u kojima nema vecine prijeratnih stanovnika.

Polako dolazimo i do Sanskog Mosta, prolazimo Donji i Gornji Kamengrad, Cirkice, Okrec, te u selo Podvidaca I u daljini nadziremo sumu veliki broj autobusa i auta sa BIH I stranim registracijama. Dok koracamo na vrelom augustovskom suncu, do nas dopire zvuk tuzne ilahije i koza mi se jezi. Velike augustovske vrucine, mjesec Ramazan i post, nisu sprijecile ljude da dodju i pokazu suosjecanje sa porodicama onih koji koji su prerano otisli sa ovoga svijeta, onima kojima je oduzeta mogucnost da osjete prvu ljubav, da se ozene i stvore porodicu, da vide prve korake svoje djece, cuju prvu rijec svojih unucica, dozive svadbe i poigraju u svadbenom kolu. Jednostavno im je oduzeta prilika da zive. Medju njima je bio i Dr Eso Sadikovic iz Prijedora, poznati doktor i humanitarac.

Dok slusam nasu himnu, a potom i mnogobrojne govornike, koji su se izmedju ostalih dotakli i genocida i netrepeljive mrznje koja je zaslijepila nase nekadasnje prijatelje, komsije,radne kolege do te mjere da su preko noci postajali monsturozne ubice stavili se u sluzbu genocidnog rezima, suze me dave, skrivam prigusene jecaje, zelim biti hrabra, a da li se to moze u ovakvim situacijama.
Otkrivena je i spomen ploca sa imenima ubijenih i u istom trenutku svi hrle ka istom mjestu. Da pronadju ime i prezime nestalog iz svoje familije, a onda i komsijama, prijateljima, poznatim I nepoznatim osobama, da prouce Fatihu ili da izgovore njima adekvatnu molitvu. U ruci nam bijeli cvijetovi, simboli cistote, nevinosti i mladosti, bas onakvi kakvi su bili i oni koji su pogubljeni 4. augusta 1992. godine. Do zadnjeg trentka imali su snove, da ce biti oslobodjeni, da ce poletjeti u zagrljaje onih koji us ih zeljno cekali, vjerujuci da ce se neko smilovati na njih. Milost monstruma je izostala I njihova tijela su zavrsila svoja zivotna putovanja pokosena hicima onih kojim je vjera u Veliku Srbiju pomutila um. Njima u spomen podignuto je ovo spomen obiljezje u vidu bunara, koji simbolise nezatvorenu jamu, sa resetkama, kroz koje se moze nasluti njena dubina.

122 ili 126 bijelih cvjetova baceno je u zloglasnu jamu iz koje se uspio spasiti samo jedan covjek, po imenu Ibrahim Ferhatovic iz Hambarina, po cijem je iskazu i vrsena ekshumacija. Iako je prezivio svirepo streljanje, poginuo je u akcijama ciscenja u kurevskim sumama, ali je njegov iskaz dokaz da nista na ovom svijetu ne moze ostati sakriveno. Tu su I plemeniti ljudi kao sto je Muhamed Gafic, alpinista koji se prvi uspio spustiti u jamu, te iskusni tim forenzicara koji radi na identifikacijama. Takvu humanost tesko je iskazati rijeicma. Da nema takvih ljudi medju kojima je Amor Masovic vec postao legenda, mnoge uplakane majke I ocevi, te sostatak rodbine nikada ne bi mogli dostojno pokopati svoje mrtve. Vracam se kuci sa ostalim clanovima familije skrhana od bola, ali s olaksanjem o spoznaji da je podizanjem ove ploce ozvanicen i genocid, mada pocinioci jos uvijek nisu kaznjeni za ovaj nevidjeni zlocin.

Na kraju sta reci. Da treba da ucimo iz onoga sto nam se dogodilo u proslosti. Da kao narod tezimo istini I njenom dokazivanju. Da istrazujemo, pisemo, skupljamo dokumentaciju o nestalim I ubijenim, bas onako kao sto to radi Prijedorsko udruzenje IZVOR I knjigom NI KRIVI NI DUZNI dokazuje broj ubijenih I nestalih. Da ne ponavljamo iste greske. Vrijeme nece zacijeliti nase rane. Vrijeme nece vratiti mrtve. Ali nas koji smo prezivjeli, opomenut ce na svoju prolaznost. Na nasu prolaznost. Jer zivot nije vjecan. Trebamo ga zivjeti kao da nam je svaki dan poslednji. Trebamo se medjusobno postovati, uvazavati tudja misljenja, cak i onda kada se uvijek ne podudaraju s nasima. Voljeti svoju zemlju I korijene iz kojih poticemo. Ne stidjeti se svoga, a postovati tudje. Biti samilosni jedni prema drugima, jer vrlo smo cesto svjedoci nesuglasica i nepodnosljivosti i u svom vlastitom narodu.

Jedna latinska poslovica kaze, Covjek je covjeku vuk.

Ono sto zelim od (ne( covjeka je da u buducnosti obuzda svoje ubilacke strasti. Da umjesto vukova imamo umiljatu jagnjad.

Ono sto zelim u buducnosti je da nasa djeca nikada ne iskuse ono sto je osjetila moja generacija I generacije mojih roditelja. Da covjek covjeku ne bude opasnost, da ih vezu prijateljski stisci ruke, a ne krvolocna mrznja.

I da nam se nikada vise ne ponove jame. I ne samo Hrastova Glavica, nego I Omarska, Manjaca, Trnopolje, Keraterm, Koricanske stijene, Crni vrh, Kevljani I mnoge druge..

Semira Jakupovic

Juče smo živjeli zajedno,

danas smo pouka jedno drugom

- Mustafa Širbić