Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Pred zoru pogledah kroz prozor i ucini mi se kao da sanjam. Cisti, bijeli, snijezni pokrivac I idilicna zimska slika. Metereolozi su ipak bili u pravu, pomislih. Vec danima najavljivaju zahladjenje i dolazak padavina, upozoravaju javnost unaprijed na niske temperature i preispitivaju sebe da li je ove godine sve spremno za borbu sa bijelom, okrutnom, ledenom goscom sa sjevera.

Nama koji smo odrasli u BiH, prozivjeli djetinjstva i mladosti uz teske zime, sve ove polemike oko snjezne katastrofe i kaosa koji ce prouzrokovati, pomalo se cine smijesnim.
Skoro da u meni ponovo ozivi dijete koje prizeljkuje dolazak prvoga snijega i topljenja pahuljica na dlanu. I iako sam vec godinama u Engleskoj, nekako me ovaj dogadja vrati u moju rodnu zemlju. Poceh sa svojom djecom pricati o tome i neobjasnjiva bujica rijeci i emocija izidje iz mene. U trenu prozivjeh tu vremensku liniju od trideset i kusur godina, proslost i sadasnjost, nostalgiju I melanholiju.



Prisjetih se sankanja I klizanja ,“liguranja do kasno u noc”, slikanja u snijegu, grudvanja i padova koji su bez obzira na ozbiljnost situacije, uvijek izazivali smijeh. Roditeljsko dozivanje do kasno u noc i plac kada treba u kucu uci. A nakon toga treba se suociti sa trncima I bolovima u prstima , kada se hladne ruke nadju u vrucoj prostoriji. Nakon toga slijedilo bi saranje po zamrznutim prozorima, posmatranje inja, gasenje svjetla i posmatranje sara na zidovima koje je pravila razbuktala vatra u staroj peci. Buktanje peci unutra, osjecaj topline i sigurnosti, nebo sto salje hiljade bijelih, snjeznih leptirica. Kojeg li kontrasta I koje li radosti! Ne cine li srecu upravo male stvari, samo ako ih primjetis i das im svoje vrijeme ne trazeci nista zauzvrat.
Utonula bih tako u caroliju sna, uz vidno uzbudjenje i mastanje o onome sto ce donijeti novi dan.
Sutradan bi opet trcali preko zaledjenih staza, koje su se caklile i isli u susret novim izazovima kojima nije bilo kraja. Nakon veoma kratkog dana, slijedile su duge noci i obavezna sijela, na kojima su se pored ukucana okupljali i prijatelji i komsije, zeleci da nekako skrate te noci i “ubiju” vrijeme u pricama.  Zimski dani imali su jos jednu draz, raznorazne poslastice, pocev od puca, kokica, celmasa, pecenih krompira, paprika sa sirom pripremljenim u drvenim kacama, pa do pecenih bijelih misiraca, bundeva ili budimki. Nije li I to bogatstvo nasih prostora, toliko razlicitih naziva za jednu te istu stvar, zavisno od kraja  iz kojeg dolazite.  Kroz kucu se sirio miris potkuhanog kruha i neodoljivih strudli i kiflica sa pekmezom. Zenska celjad se bavila i kucnom radinoscu, pletenjem, heklanjem i vezom, koji su pored izvanrednog hobija, imali i kreativnu vrijednost.



Pricam ja o svojim zimskim pustolovinama,  a djeca me slusaju, ali su nekako daleki. Imam utisak da njima ova moja prica o ljepoti moga djetinjstva, ne znaci puno. A kako da me  shvati generacija u kojoj su najbolji prijatelji postali laptop, internet i mobilni telefon. Kakav je to zivot, bez najnovijih elektronskih igracaka? Tako mi njihovi pogledi govore. Ocigledno je da je alienacija ili otudjenje o kojoj sam nekada cula na casovima sociologije, duboko uzeli maha. Moderna vremena donijela su napredak, ali nazalost i nedostatak postovanja ljudskih vrijednosti. Drugaciji pogledi na zivot u smislu, “Ne treba mi niko, imam ja svoje  prave I virtualne prijatelje i ne moram ni izici iz kuce”. Naravno, shvatam  ja i vrijednost najnovijih izuma i svjesna sam cinjenice  da mi to pomaze da vidim rodbinu od BIH do Australije. A zar je zbilja potreban takav nacin komunikacije za nekoga ko zivi u istoj ulici ili cak sto vise u istoj kuci?
Ne shvataju djeca koliko znaci imati uspomene i izvuci ih iz sjecanja kada god pozelis. Nekada su    i bolna i izazovu neocekivano suze u ocima, ali su ipak uspomene.
Ponovo bacih pogled na prozor. Snijeg i dalje pada  li pada. Tu romanticnu idilu tek ponekad pokvare moji prsti na daljinskom upravljacu i citanje najnovijih vijesti na teletekstu. Zatvoreni putevi, otkazani letovi, otkazana nastava u skolama i sto je najgore saobracajne nesrece.



Kroz glavu mi ponovo prodjose slike iz mladosti, Nerasciscen snijeg i smrznute ruke oca dok  pravi prtinu da lakse izidjem iz avlije. Zavijanje gladnih, ljutitih pasa u rana jutra, rezanje I trazenje zrtve u slucajnim prolaznicima.  Topla soba ispunjena mirisom ustipaka koju moram napustiti i uputiti se prema skoli. i roditeljski  blagoslov koji mi je olaksavao put .
I jos nesto. Tople cizme. Godinama je majka unosila nase djecije cizme i grijala ih kod sporeta na drva.
Hladni kucni prag i komfort vrucih cizama, taj kontrast koji i dan danas izaziva uzdah. Majcina briga da ne ozebem i ne prehladim se. Odlazak do skole bilo je lagano pripremanje za zivot i sve gorcine koje on donosi. Majka i otac znali su sta nas ceka i pokusavali su da to makar malo ublaze.
Godinama su mi te tople cizme bile sinonim neizmjerne ljubavi koju roditelj moze dati djetetu.



I krenuh prema vratima. Da nesto kupim i osjetim kako mi se pahuljice tope na dlanu.
Ne volim zimsko spremanje, potraje makar par minuta. Kaput, rukavice, sal, kapa i na kraju cizme.
Hladne kao led. Podsjeti me to na nebrigu prema samoj sebi. I na nesebicnu ljubav roditelja koji nikada nisu mislili o sebi.
U srcu mi se pojavi neka zebnja, nostalgija ravna fizickom bolu. Pozeljeh tople cizme, bas kao dijete.
Pozeljeh blizinu najmilijih za koje znam da su na drugim paralelama I meridijanima. Pozeljeh da ugledam nase medje, brda, djecu na ligurama, ledenice na prozorima, vanjska svjetla sto skilje i lavez pasa. I snijeg i tople cizme.

Semira Jakupović

Kad smo živjeli dole u Bosni uvijek smo se veselili tom četvrtku i da idemo na pijacu i vidimo nekog od poznati, a sad zahvaljujući Caji opet se veselimo četvrtku jer nas naš dragi Caja uvijek obraduje sa novim slikama i svojim izvještajem. Veliko ti hvala i da te dragi Allah dž.š. nagradi za tvoje dobro koje činis. Veliki selam svima.

Četvrtak
Refika , 30. July 2011