Izdvajamo

 

Mart u mojim očima znači antonim. Za svakog hladan i nepristupačan a za mene topao. Barem oko srca.

Ništa ljepše mi nije bilo nego kad mart nakon februarske stege rastjera one mračne i velike oblake daleko od granica naše kuće i zemlje a vizu izda onim tankim providnim koji su dobri sa suncem. Zaigraju se oni tako na nebu a mi djeca na zemlji.

Još je sve naizgled opustešeno, bašće i zemlja tek čekaju da budu uzorane i spremne za nove pobjede dok mi uživamo znajući da životinje na koje mi kao pazimo mogu slobodno hodati po kojoj njivi žele a da za to ne budu ukorene.

Uvijek sam volio vidjeti slobodnu životinju ili barem ako već mora biti vezana da ima dovoljno prostora za kretanje.

Bilo je i nekih koji su nepravedno optuživali mart govoreći kako “mart kupi škart” od ljudi. Kao da mart ima nešto sa Božijim planom kad će se ko roditi ili umrijeti.

Mart je dug mjesec i dani u njemu postaju sve duži i duži što je nas djecu oduševljavalo jer svaki dan smo se duže mogli igrati i ostajati vani.

Snijeg se tog marta iz nama nepoznatih razloga ranije počeo povlačiti sa svojih položaja i ostavio nam njive pune ostataka kurozovine oko koje su se kao zmije omotavale velike strašne loze od masirača. Ipak, mi se nismo dali.

Znali smo da ako u sljedećih nekoliko dana ne iskoristimo snijeg i skokove koji su bili napravljeni na njivi iza kuće poslije nećemo imati šanse izboriti se sa aprilom koji se izdaleka najavljivao. A znate svi kakav je april šaljivdžija, što bi neki rekli da izvinete zajebant. Uživa nekog prevariti pa se nasmijati. (O njemu više u idućoj priči).

Uzeli smo svako svoje skije, neko sanke, neko prepolovljene kanistere, neko vreće pune slame i krenuli prema vrhu.

Najbolji među nama bio je Huća. Neustrašiv, pritom sa pravim skijaškim cipelama i skijama, plus, sa pravim vezovima. Moje skije su bile dobre ali bez tih vezova.

Bosanac je poznat po improvizaciji pa sam tako i ja po ko zna koji put pokušao ukovati gumu koja je trebala zamjeniti vezove na nogama. Rupa na skiji je već bila pregolema, svi su mi govorili da je bolje da ne pokušavam ali je i moja želja za dokazivanjem bila pregolema.

Nisam nikad bio nešto baš poznat po hrabrosti pa sam morao prekinuti taj glas o sebi.

Stao sam na vrh njive.

Sa lijeve strane bodrio me je sa svojim granama ipak pomalo nesiguran u moje sposobnosti mladi kesten a sa desne se narogušila stara kruška koja mi se činila kao stroga učiteljica i nekako čudno ali i sa dozom straha me posmatrala.

Kao da sam je čuo kad je rekla:”Pusti bolan šejtanluke, još si ti neiskusan za takve podvige!”

Krenuo sam još ponosnije kao da im želim pokazati svoj raskošni talent.

Inat nikad nije dobar ako nemaš argumente, shvatio sam vrlo brzo.

Već na pola staze znao sam da nešto nije u redu jer sam osjetio kako se polako ekser izvlači iz drveta. Nazad se nije moglo a napred su me čekala očekivanja druge djece i njihovo bodrenje.

Hop, hop hoooop… to sam sam zadnje čuo prije mog slijetanja.

Dok sam pokušavao dograbiti nešto za šta bih se mogao uhvatiti kroz glavu mi je prošla misao koja me je malo smirila.

Naime, često sam slušao nanu i starije kako nakon što neko od djece padne kažu “kako su nas melaići spustili” i da smo tako izbjegli veće posljedice.

Ne znam za prije ali taj put su u zadnjem momentu kako samo oni to mogu i znaju stigli da me spase od prave katastrofe.

Taj put sam se uvjerio u tu istinu o dobrim melecima. U stvari, kad bolje razmislim loši i ne postoje.

U susretu sa zemljom nakon leta koji je u stvari ostao samo pokušaj, blato, koje je već dobro virilo ispod tankog snijega, ostavilo je jednu skiju kod sebe zaglavljenu sa gumom koja se klatila i povuklo me još brže naprijed.

Vidio sam i prije klizaće na ledu i sjetio se tumornog glasa spikerke Milke Babović bez koje se taj sport nije mogao zamisliti. Razlika je samo bila da ja nisam nikad bio klizać na jednoj nozi ili neko ko zna izvoditi takozvane piruete. U stvari probao sam na svoj način.

Žile, rastinje, loze i kamenje, manje ili veće, koje je tek trebalo biti pokupljeno od nas djece prije oranja, napravilo mi je pravi doček pri padu.

Kako rekoh, sreća pa su meleci reagirali za mene i zamolili Onog koji donosi sve odluke da glavom ne pogodim špicastu kurzovinu kraj koje sam pao.

Kad sam nekako uspio da se iskobeljam i stanem na noge vidio sam jednog crno bijelog dječaka. Pola lica bilo mi je bijelo od snijega a pola crno od blata.

Šteta da tada nije bilo ovih pametnih telefona pa da tu sliku sebi sačuvam kao uspomenu na vremena u kojima pamet nije imala niśta sa mnom.

Eso Balić/kozarac.ba

Ali eto život je kao rijeka, tece i ne zaustavlja se.