Izdvajamo

Jučer 05.01.2018. u 13.00 sati, u Bronzanom Majdanu, nepoznato lice je bacalo svinjsko meso po zidovima novo obnovljene džamije. Jedan džematlija koji je došao da klanja primjetio je meso na zemlji, i mrlje od krvi na zidovima džamije. Odmah je javio ostalim džematlijama, a zatim u Muftistvo Banja Luka i policiju.
Policija iz Banja Luke i Bronzanog Majdana su brzo izašli na lice mjesta i izvršili uviđaj.

 

 

Takođe na lice mjesta odmah su pristigli i predstavnici IZ Banjaluka, predsjednik IZ, glavni imam i jedan odbornik u skupštini Grada Banja Luka.
Džematlije su u strahu, a i razočarani, pa i ljuti zbog ovog čina. Kažu da su u dobrim odnosima sa svim mještanima i nije im jasno šta je razlog za ovakav vandalizam.

 


U pozadini se čuje jedan glas: "Ako se Srbi ovako, vandalizmom, pripremaju za njihovu najveću slavu Božić, ako će sa ovim vandalizmom da se hvale, dok budu proslavljali Božić, e neka im je na obraz i sretan Božić".

Nijaz-Caja Huremović

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.