Izdvajamo

Piše: Emsud Blažević

Preživio sam OMARSKU sto se smatra sudbinom gorom i od same smrti.

Piše: Emsud Blažević

Otkopavanje grobnice Tomašica ponovo je raskrvarilo nikad zarasle rane Prijedorčana. Sječanja na torture i zlostavljanja, ponizenja, brutalna ubistva, kao i njihove aktere,vratila su se poput najcrnje more i to svježa i jaka kao da se sve jučer dogodilo.

NISTA TI JOS NISI DOZIVIO

Treći dan poslije napada na Kozarac 1992 g. kad sam priveden u Keraterm i kad sam pogledao koliko je naroda vani i unutra tad sam rekao mom komsiji : - e moj Krimi sta smo doživjeli - ništa  ti nisi doživio šta ćes tek doživjeti reče on , tako i bi.

U Omarsku smo krenuli kao ovce , ali ne na pijacu nego na klanje. Vožnju do Omarske i gaženje po leđima netreba objašnjavati , ali je interesantna ta vijest što odma procuri., idemo za Omarsku! Na ulazu u prostor rudnika od velikog straha neki su pošli bježati otvarajući vrata  autobusa , tu je među njima bio i Štimac.

Kadir Grozdanić odma pade ko svitlac. Počelo je odvajanje , prvi je bio Braco Denić - nerado se odazva, ali uđe Tadić Milorad zvani Brk i fino ga uze ispod ruke, hajde bolan šta se bojiš. Nikad se viče ni vratio nije ! Tad počinje uvertira u pakao.

NI IME MU NIJE ZNAO IZGOVORITI

Kad bi počela tuća tad poćinje i tišina (valjda od straha) malo dalje od elektro radione gdje sam bio ćuju se krikovi, a to će biti Eno Alic, Emir Karabasic i Fikret Harambasic. Na svaki krik mi bismo prestajali disati.

Dođe niži šarenac u elektro radionu na vrata i kaže: Hrnić Asko ! Svi šute. Opet on - Hrnić Asko ! Svi šute .  Treći put- imal tog? A neko će na to: nema Asko ima Jasko , e taj hajde izlazi. On usta ispod stola , gdje je ležao u crnoj kožnoj jakni namjesti tijelo za tuču pokretnim vježbama 2 puta i ode.

Majko moja, kažu da je bio 20.06.1992. ja nepamtim datum, ali učim tog dana koliko god mogu. Jasko je rođen 06.05.1963 to znači da je imao samo 29 godina.



KRIKOVI NAM BLOKIRALI GOVOR

E te krikove ko je preživio nemože biti normalan. Čak su i stražari zaćepljali sebi uši da ne čuju te krikove. U ustima više ni pljuvačke nije bilo, a ruke bi zavlačili u unutrašnjost sebe i pokušavali da postanemo mali smotuljak ili da nestanemo već jednom.

Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost da se idućeg dana nećemo vidjeti. Koliko god da su trajala ta užasna ubistva sa odkidanjem polnih organa i to sa zubima , ta sjećanja nemogu izaći iz ljudskog tijela .

Poslije te brutalne  tiranije   muzika pa tišina ,  ta mukla ružna tišina poslije koje dolazi smrt (a svi se pitamo čija). Nakon tih ubistava i krikova Ene , Emira , Fikana i Jaska rahmetli mi smo 2. dana sa očima pričali, oči  su nam bile govor, a usta su bila blokirana od straha koji se uvukao u kosti.



KAD MI JE STAVIO PIŠTOLJ U USTA POŽELIO SAM SMRT

Dolazili su razni koljači da iskale bijes kao vukovi zedni  ljudske krvi pa tako i Duća Kneževic. Izdvojio je mene i još dvojicu da se malo igra fudbala sa nama . Počeo nas je šutati po hangaru gdje su bile radione od dempera . Jednog , drugog , trećeg i tako dok se nije umorio.
Ja sam tad bio od 45 do 50 kg težak , kost i koža . Kad je Duća iznemogo reče mi -ZINI- ja zinu on mi stavi pištolj u usta , reko evo smrti fala Bogu . I od tad neznam šta je dalje bilo.  Kad sam se probudio neko mi reče idi operi se , ja sam pošao teturati prema elektro radioni opet će neko - ne tamo! Jer su tamo tukli ostale i ja nekako oporavim prema WC-u .

Nisam se smio odma oprati dok koljači ne odu jer bi me mogli opet vidjeti , sakrio sam se u WC . Kad se smirilo izađoh  polako do špigle , pogleda sa jednim okom , sva mi glava  krvava , valjda me udario nekom palicom umjesto metak u  usta.
Najmanje se ubijalo sa metkom, većina ubistava se događala premlaćivanjem sa raznim predmetima.



MOLIO ME ZA MEKINJE-A SAD MI NI KRUHA NEDA
Teška je glad , pa te natjera da u momente neznaš gdje se nalaziš . Na ulazu u elektro radionu gdje sam boravio pogleda u čovjeka sa SMB uniformom i papovkom na leđima , pogleda i on mene , a ja ko iz topa-znadeš li ti mene? Znam reče mi! Pa bil mi donio malo kruha ? Eh štaje vas koće vama svima nadavati , i ode .

E to ti je onaj Srbin iz mlina što je uvijek letao oko mene i uvijek tražio više mekinja obećavajući mi kule i gradove tad , ali sam brzo shvatio da je obećanje ludom radovanje . Velika je glad bila pa je čovjek vjerovao u svakog poznanika , gdje su mnogi  tako i glavu izgubili.
I  tako sam  preživio  Omarsku što se smatra  sudbinom gorom i  od  same smrti.



MANJACA

Na Manjači mi je najteže bilo tu noć kad smo stigli i kad su izvodili iz autobusa da još koju ovcu zakolju . Naravno tako mršav klećao sam na kamenoj cesti pola dana , e tu sam proplakao.

Tek poslije podne smo ušli u štale i tad sam malo odahnuo. A najdraže nam je bilo kad ugledamo vozila crvenog križa iz Ženeve , ko kad vidiš svoje najmilije. Da nije bilo njih pocrkali bi od gladi i bolesti.

Naveče pokiseliš kuruza u konzervu a sutra zobaj. Jednom mi Huse Z. zatraži  malo kuruza a ja reko nedam, (kako to danas zamisliti) ali je valjda glad jača od karaktera jednog čovjeka. 

Da da Bog da ostanemo prikolko normalni i sa polovnim zdravljem da dočekamo starost, samo mi još to treba i ništa više . A onim Srbima zelim da prožive ono što sam ja i nista više. .........................................Ovo sam napisao na nagovor ``bolje da se zna`` jer ko nije bio za vrijeme rata kod nas nemože ni znati dok ne čuje ili dok ne pročita.

"Srpski narod nije kolektivno kriv za zločine i otuda ima odgovornost da se od njih javno ogradi i to djelima. Zato su neizmjerno važne aktivnosti “Žena u crnom”, grupe “Četiri lica Omarske” iz Beograda ili Udruženja “Kvart” iz Prijedora"

kaže Mujagić za Avaz.ba