Časovničarstvo, zanat koji polako tone u zaborav, na ovim prostorima još uvijek živi zahvaljujući nekolicini časovničara, među kojima je i Prijedorčanin Igor Bakaj. Jedini je časovničar u Prijedoru, a zatekli smo ga radno i u društvu mušterije.
“Dolazim već decenijama i želim mu da što duže radi i da ga služi zdravlje i sreća”, rekla je jedna od mnogobrojnih mušterija.
U očevoj radnji, Bakaj već skoro dvije decenije popravlja časovnike sa velikom ljubavlju i strpljenjem. Kada se njegov otac počeo baviti ovim zanatom, u Prijedoru je bilo sedam časovničara. U Igorovo vrijeme taj broj se smanjio za četiri, a danas, kako kaže, u cijeloj regiji časovnike popravlja samo on.

“Poslije završene srednje škole, počeo sam da se bavim časovničarstvom. To sam naučio od svog oca. On radi od 1985., sada će punih četrdeset godina. Počelo me je zanimati kada sam još bio u osnovnoj školi. U toku ljetnog raspusta, bilo mi je zanimljivo šta to tata radi, pa sam dolazio kod njega u radionu da popravljam stare budilnike, vekerice”, prisjeća se Bakaj.
Posao mora prvo da se voli, a nakon toga, neophodni su mirna ruka, dobar vid i strpljenje da bi se neko bavio ovim zanatom. Nažalost, zainteresovanih za ovaj posao nema, tako da Igor nije dosad imao priliku da ikoga obučava. Nada se da će njegov petogodišnji sin pokazati interesovanje za ovaj zanat kako bi nastavio porodični biznis. Bez obzira što je zanat u svom zenitu, kako kaže Bakaj, mušterija ne manjka, pa se tako na velikom spisku onih koji traže njegove usluge mogu naći ljudi iz najrazličitijih dijelova BiH.
“Dolaze da poprave svoje satove zato što imaju ljubav prema satovima i uspomene, koji ih vežu za njih. Sentimentalni razlozi su u pitanju”, kaže Igor.
U časovničarskoj radnji “Bakaj” kuca časovnik koji je star preko 120 godina, jer ako ga popravljaju prave ruke, dobar časovnik će trajati decenijama, pa i duže od vijeka.

Renata Š. Novaković/Kozarski