Izdvajamo

 

U poređenju sa nekim drugim, mnogo većim fudbalskim sredinama, slobodno možemo reći da nas nema mnogo, ali su naši fudbalski dragulji, porijeklom sa Mataruškog Brda, odlično raspoređeni. Sigurni smo da će tek malobrojni, onako brzopleto pitati, da li će tih dragulja biti u Zenici, gdje će se od 15. do 18. februara održati zimski kamp ženske U-17 reprezentacije? Boga mi, hoće.

Presretni smo što možemo konstatovati kako će među „zmajicama“ biti 15-godišnja Melisa Kekić. Kažu da je zlatno dijete kako u školi tako i na terenu i van njega.
Živi u Kanadi, gradu Hamiltonu. Otac Amir rodom iz Bišćana i mati Mediha Pašalić Kekić iz Tukova, preponosni su na kćerkine uspjehe. Kažu da je Melisa počela igrati fudbal u 4 godini i da to nije bilo slučajno. Dva starija bratu su fudbaleri, a otac Amir je također aktivni sudionik igre između dva gola. Dakle, prava fudbalska porodica.
Zanimljiv je podatak da Melisa nije bila nijemi posmatrač utakmica braće i oca. Sa strane bi neprestano trčala za malom loptom i tako davala do znanja da je odabrala sport u kojem je jako uspješna.

Iako ima samo 15 godina, fudbalerka je kluba North Toronto Nitrous U17/18, ali već trenira sa djevojkama do 19 godina. Ovi podaci govore da je riječ o veoma talentovanoj fudbalerki koja od trećeg razreda osnovne škole osvaja medalje u trčanju. Uloženi napori lagano dolaze na naplatu.

Melisa Kekić je dobila poziv koji joj mnogo znači. Ona će od 15. do 18. februara sudjelovati u zimskom kampu ženske U-17 reprezentacije BiH.

Amina Denić


Društvo će joj praviti Amina Denić iz Kozarca koja nastupa za ŽFK Prijedor. Naravno, i njoj želimo sve najbolje i sigurni smo da joj to puno znači. Melisi Kekić se pružila prilika da pokaže koliko može u nacionalnom timu države koju beskrajno voli.
Kako je reagovala kada je saznala da dolazi na stadion gdje treniraju najbolji koje ima BiH? Pa, jednostavno rečeno, nema tih riječi koje mogu opisati njenu sreću i ponos. Sretno Melisa i da upišeš što više nastupa u selekcije voljene zemlje.

 Mojprijedor.com

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.