Čovjek, koji je shvatio da mu nedostaje novca, obratio se prijatelju. Prijatelj je bio onaj pravi, nije pitao za šta mu je potrebno, osjetio je muku, i posudio. Nije pitao kada će vratiti...
Čovjek je nekoliko puta pokušao da nazove Prijatelja...i odustao. Bilo ga je stid da ga zove kao da ništa nije između njih...da nije taj novac između njih...jer, mislio je Čovjek, ako ga nazove, bit će mu jako nezgodno ne spomenuti novac a zašto da ga spominje kada još uvijek ne može da ga vrati...Nazvat će ga sutra ili sljedeće sedmice - razmišljao je Čovjek, ni ne osjećajući kako vrijeme prolazi....
A, ovaj grad je mali...carsija je oduvijek i bila samo malo veća mahala...Moraju se sresti...
I, sreli su se...
Čovjek se od stida nije javio Prijatelju, proletio je glavnom ulicom praveći se da ga nije vidio obećavajući sam sebi da mu što prije mora nabaviti taj novac...samo nije znao kako...ali se nadao da će nekako zaraditi, uštedjeti...
Prijatelj je zastao, primjetio Čovjeka među prolaznicima, i namjeravao da mu se javi, a onda ga je iznenada izgubio u gužvi. Bio je siguran da ga je Čovjek vidio...Pitao se, zašto mu se nije javio...
Od tada, carsijske ulice, svako malo, navedu Čovjeka i Prijatelja da krenu njima u isto vrijeme...samo,Čovjek uvijek prolazi lijevom, a Prijatelj desnom stranom ulice...Između njih - Novac.
S
