Izdvajamo

Danas, prvi dan ljeta. Vrelo je počelo kao i cijela prošla hefta. Poslije obilnih kiša a i grada koji je zahvatio naš kraj, zadnja hefta je bila topla i pogodna za kosidbu. Ovakvi prizori su se mogli vidjeti svaki dan i u svim dijelovima Kozarca.

 

Alija Softić je isto tako bio aktivan sa kosidbom svog voćnjaka.

Išao sam kod Nihada Forića da vidim kako je prošao sa višnjama ali nisam mogao da prođem kraj Rujke Softić a da nesvratim.

Par kuća dalje sam našao i Esmu Softić došla kod brata u posjetu.

U Nihadovom voćnjaku sam našao njega i još par njih koji su mu pomagali u branju višanja. Iskreno rečeno i kod njega je višnja skoro pa ništa. Ipak on ne gubi nadu, kaže, bit će iduća godina bolja.

Zaustavio sam se u Kamičanima na autobuskoj stanici.

Vjerujem da su mnogi zaboravili a isto tako mnogi i neznaju da je ovdje bilo naše mjesto za okupljanje.  Prije rata, ovdje je bila kafana koja se zvala "Rodi godino" a mi smo je zvali "Kod Hilmije". Čak i autobusku  stanicu smo zvali, kod Hilmije.

Jednom mi je Almir Mehin prigovorio da njegovo selo nisam fotografisao. Stvarno nisam ali evo odlučio sam da ispravim gešku. Na sred Forića strane nalazi se jedan uži puteljak u desno kad idem iz pravca Jakupovića ili u lijevo iz prvca Kamičana.

Obično kad pogledaš u tom pravcu vidiš da put ide u šumu i pomisliš da je tamo samo šuma i ništa više. Kad uđeš u taj put i voziš se par stotina metara izađeš na čistinu.

Sakriveni od pogleda, buke utomobila i svih drugih buka osim buke ptica. U izuzetno lijepoj prirodi žive Javori i Krajišnici.

Nane Alema Kraišnik me doćekala sa sjetom, kaže da se sjeća da sam ja njenog rahmetli Mirsada fotografisao. Teško bez Mirsada ali mora da se bori za unučad, a sin Almir puno pomaže.

Kod Javora je posebno lijepo. Ovdje se djeca igraju bez straha da će auto naići ili nešto drugo. Raja kao i dijeca uvijek veseli i nasmijani a posebno gostoljubivi.

Ove slike me tjeraju da vjerujem u bolju budućnost Kozarca i naše raje.

U komšiluku smo imali feštu pa sam fotografisao mog komšiju koji je prvi htjeo da okuša jagnjetinu.

Hase i Sead ne miruju. Posla puno a treba sve na vrijeme i kvalitetno da se uradi.

Svratio sam i na turnir u malom fudbalu koji je organizovan kao humanitarni, a sav prihod je išao kao pomoć za liječenje Adela Elkazovića. Organizator ovog turnira je F.K.Bratstvo Kozarac.

Kad sam pitao za rezultat svi kažu, ma pusti rezultat važno je druženje.

Besim  Besko Javor čovjek koji je meni ostao u sjećanju kao fudbaler F.K.Bratstvo. Sjećam se njegovog pješačenja i novina ispod ruke. Njega nikad nisam vidio na biciklu ili u autu već samo piješice. Malo sam sa njim pričao o tim vremenima i on mi reče da je za Bratstvo igrao lijevog halfa od 1966 pa sve do 1975. Ja sam mu pričao kako sam se ja u to vrijeme penjao na sljive koje su bile preko puta igrališta da bih gledao utakmicu.

Sad Besko živi u Francuskoj, a i dalje je aktivan samo ovaj put ne sa fudbalom već igra šah. Kaže da se takmici u Francuskoj drugoj ligi a to je velik uspjeh kad znas da je on već stariji.

Današnji četvrtak sam počeo sa Admirom Fazlić. Kaže da živi u Holandiji a primjetio sam da i ona fotografiše.

Velike vrućine su učinile da raja dođe na pijacu i što prije idu kući. Koristi se lijepo vrijeme da se pokupi trava a oni koji nemoraju da rade bježe sa sunca u hlad.

Par fotki koje sam danas napravio na četvrtku.

Moj rođak Smail Šahbaz nam je došao iz Kanade.

Eh ove psiće kad vidi Vahid on kaže, ovi će za dva mjeseca da budu na mom trošku i ja ću morati da ih hranim.

Kemo Bešlagić moj školski, a stigao je iz Australije. Danas se hvali da je bio bolji učenik od mene i Jolde. Ma nije on bio ništa bolji od nas dvojice čak ni ljepši. Svima nama je pomagao naš jaran rahmetli Salko Ikeljić.

Ziko Kilić i Adila su došli na duži odmor iz Švedske.

Ovaj četvrtak ću da završim sa mojim komšijama Izom Alićem,  njegovim bratom Nihadom koji je došao iz Amerike  i sestrom Miskom, a ona je došla iz Berlina. Danas su svi skupa išli na četvrtak.

Na kraju još jednom da vas podsjetim da je vrijeme da se registrujemo za izbore. Nezaboravite i ne glasanje je glasanje, samo neznamo za koga.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Varaju se oni koji misle kako mogu 'ubiti vrijeme' ne radeći nista.
Vrijeme ubija njih.

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.