Izdvajamo

U jedno trenutku dok smo sjedili ispred "trice"u Keratermu neko je rekao "ljudi pišite o ovome jer sve što se napiše ostaje a sve ostalo se zaboravlja". U logoru nismo imali ni olovku a ni papira a i da smo imali nebih se usudili o tome da pišemo.

Ja sam poslije x puta pokušavao nešto da napišem ali nikad ništa nisam uspio. Ove hefta kad sam sreo mog rodjaka Ešefa Dzenanovića osjetio sam potrebu da ipak nešto napišem, onako spontano.

Negdje u junu 92. sam uspio izbjeći u Duračke i smjestio sam se kod mog dajdze Esada Dzenanovića i njegove porodice kao izbjeglica.Dajdza je komšijama Srbima rekao da sam ja tu kod njega i oni su rekli da nema problema i ne treba da se bojimo.

Ujna Hajra, Njihova kćerka Majda, snaha Nasiha, unuci Ajdin i Alen, naravno Dajdza i njegov sin Ešef - Ešo. Svi su bili prema meni nekako posebno pažljivi jer su već ćuli šta sam ja prije nego što sam stigao kod njih preživio.

Oko mjesec dana sam, kao i Suad djever od njihove kćerke Asime, bio kod njih, a one vrućine su bile žestoke isto kao i ove godine, a mi smo išli na njive kositi travu ili rastresati a zatim prevrćati pa kupiti.Svaki dan sam gledao prema Kozaruši, Kozarcu, Brdjanima, Kamičanima i Jakupovićima, gdje su se mogle vidjeti vatre na sve strane. Znali smo da se gore pljačka i pali, ali smo se nadali daćce bar Trnopolje i okolna sela poštediti, pa tako i Duračke.Za logore se već znalo, a ćuli smo da su i Sivci pokupiti i odvedeni u Keraterm.
Kad nismo radili ja sam se igrao sa Ajdinom i Alenom. To su bila dva izuzetno nadarena dječaka od 5 i 9 godina, a dijelovali su kao da imaju 12 ili cak 13 godina. Bili su veseli a mene su zvali  Dajdzin.
Cigara nije bilo moguće nabaviti, a moj dajdza je bio strastveni pušač, pa sam ja njemu svaki dan brao lišće od liske (lijeske), zatim sušio pozadi  na krovu od šupe i na kraju sam mu ih rezao što sam sitnije mogao, a on je motao i pušio. Ujna Hajra se trudila oko krava i uvijek govorila da dok su krave tu nećemo biti gladni. Majda je bila vrijedna u kući, uvijek je čistila nesto i maštala da ode u Sloveniju kod momka. Snaha Nasiha koju je Ešo zvao Kika, pa smo je i mi tako zvali, je kuhala i uvijek se trudila da nam što bolje i sto više nakuha hrane. Nekako se bojala da nam sutra neće moći spremati pa da imamo rezerve.

Komšije su poštovale ovu porodicu pa su često dolazili kod Esada i Eše da pitaju za savjet i mišljenje šta će biti sa njima. Pored tako teškog vremena oni su se trudili da ostanu smireni, a i komšijama pomagali i umirivali ih. Ja za svoje nisam ništa znao osim da su otisli u Čejreke. Dajdza, a i ostali ukućani su me smirivali i uvjeravali da će sve biti u redu.

Igra sa djecom me odvraćala od zlih misli jer su me Ajdin pa čak i Alen koji je imao 5 godina umirivali. Kika se trudila da nam svako veče prije spavanja obezbjedi šnitu kruha i šolju mlijeka što nam je davalo neku posebnu snagu za sutra. Sa Majdom sam puno pričao o muzici jer voljeli smo istu muziku. Kod dajdze i Eše su ponekad navracali komsije Srbi jer su oni prije ovog belaja bili medju njima popularani i svi su ih voljeli i poštovali. Navraćali su i obično su izbjegavali pričati o ovom belaju samo su pri odlasku znali reći da netreba da se bojimo i da nas neće niko dirati.

Zatim je došao taj 9. juli. Negdje oko 12 sati kombajn je prošao kroz Duračke da ženje pšenicu, a već oko 2 sata poslije podne stigla je vojska u selo, a mi se ponadali da će da izvrše samo pretres i da će sve biti u redu. Ipak već nakon 15 minuta počela je vika, galama i pucnjava i kolona mještana je već stigla do kuće mog dajdze Esada, a naravno i nas su istjerali na put. Ja sam bio zadnji u koloni, a ujna Hajra i snaha Nasiha su trčale i molile vojnike da mi dodaju jaknu i cipele za Ešu i dajdzu. Uspjeli su to dodati do mene ali poslije sam sve to morao baciti.

Naš put do logora Keraterm je posebna priča i boravak u Keratermu. U logoru nismo imali informacije o dešavanjima izvan Keraterma.Šestog augusta su nas prebacili u Trnopolje i već taj prvi dan stigli su novinari. Sljedeći dan kad smo se malo oporavili i malo više jeli u poredjenju na Keraterm počeli smo se kretati. Negdje oko podne ja sam u toj gužvi našao Ešu gdje sjedi odvojen od ostalih.

Prišao sam mu i pitao jeli šta jeo a on mi umjesto odgovora kroz plač koji je nemoguce opisati reče "Rodjak, moje su sve pobili". Šok koji sam tad doživio i sad osjećam. Ispričao mi je kako mu je jedan stražar prišao i rekao da su njegovi svi ubijeni. Pokušao sam da njega a i seba uvjerim da je to provokacija i da taj stražar laže. Poslije smo ipak saznali da je to istina i da su mučki ubili komplet porodicu od mog dajdze Esada Dzenanovica.

Žena Hajra   52 godine
Kćerka Majda  17 godina
Snaha Nasiha 30 godina
Unuk Ajdin    9 godina
Unuk Alen     5 godina


Esad ima još kcerku Asimu koja je u to vrijeme sa svojom porodicom živjela u Sloveniji.


Ešef i Esad su danas kao dva stabla bez grana. Kad ih sretnem neznam šta da pričam o čemu sa njima da razgovaram, a nešto me steže u grlu pa i kad pokušam nešto da kažem osjetim da mi je glas promukao. Ešu kad vidim a on samo šuti čini mi se da ne čuje nikog oko sebe.Evo već 20 godina je prošlo a kosti ubijenih nisu pronadjene.
Sretao je Ešo, njegova sestra Asima, zet Sead i ostale komšije iz Duračaka, komšije Srbe iz Garevaca. Čak i ja sam sa nekima razgovarao. Svi Srbi u Garevcima znaju za taj gnusni zlocin i "svima je žao" što se dogodilo porodici Dzenanović. Znaju oni da je to zločin. Ponekad se pitam Bože dragi kako izgleda taj monstrum i zar je moguće da takav monstrum živi tu pored nas i još većina Srba zna ko je to ali i oni se boje da kažu ko je to. Vjerujem da i oni pošteni Srbi žive u strahu od istog monstruma pa ne smiju da progovore.
Pitam se kako je moguće da svi Srbi u Garevcima znaju za taj zločin a baš niko nezna gdje su zakopali porodicu Dzenanović. Ja sam siguran da znaju a isto tako sam siguran da oni koji imaju makar malo savjesti nemogu mirno da spavaju.Zar je moguće da ni nakon 20 godine niko da skupi hrabrost pa da kaže istinu.Kako će u grob sa tom tajnom. Pa gdje im je to njihovo junaštvo nestalo?
Esad i Ešef sad žive u Švicarskoj, a kako žive to samo oni znaju.

U ponedeljak smo se sakupili pred kućom Redzića da obilježimo 20 godina od dana kada su nas otjerali u logor. Ja sam u ponedeljak  prošao cijeli put kojim smo prošli tog 09. jula 1992. godine.Negdje kod ovih kuća u Duračcima je počelo sa formiranjem kolone koja je do Trnopolja postajala sve duža i duža. Kad sam došao kod ovih kuća, prvo što sam pitao bilo je, gdje je bila kuća rahmetli Fikreta Duračka mog dobrog jarana od prije rata.

Ovdje sam našao raju iz Duračaka koji su došli na godišnji odmor svojim kućama i sa njima sam vratio sjećanje na juli 92. jer većina njih je isto kao i ja prošla kroz torturu nad nama.

Emina se nesjeća baš svega najbolje.

Zato se Šuhra sjeća svega jer i njen Samir je sve one belaje prošao.

Svi u Duračcima pričaju o tim događajima kao da su se juče desili i ni danas još nemogu da shvate šta se desilo i zašto se to desilo kad svi znamo da smo bili dobre komšije.

Kada su nas muške odveli u logor, čuo sam da su žene noćivale zajedno u ovoj kući. Mislim da je ovo kuća Huseina Duračka.

Ovdje je nekad bila kuća mog dajdze Esada Dzenanovića i ovdje sam ja potjeran skupa sa ostalim mještanima u logor.

Moja dajdzišnja Asima je napravila novu kuću u Duračcima i tu dolazi jako često.

Ovo je izlaz iz Duračaka na put Trnopolje - Prijedor i kolona je bila krenula za Prijedor. Tad su vojnici zavikali da kolona stane i da se okrenemo na lijevo krug. Kako sam ja bio zadnji u koloni od ove raskrsnice sam bio prvi.

Sjećam se ove kuće kad smo napravili malo zaustavljanje i tu su vojnici počeli da pucaju u kuću a ja sam pogledao onako ispod oka a vojnik ispred mi je uperio pušku i rekao da gledam u grabu.

Ovdje malo prije Matrića su nas zaustavili i onda je jedan vojnik uzeo kesu i morali smo sav novac koji smo imali kod sebe da ubacimo u tu kesu.

Ovdje kod kuće Redzića su nas zaustavili da bi nas ko nešto pretresali. Prije pretresanja su počeli da izvode iz kolone jednog po jednog. Mene i Ešu su isto tako  izveli i meni su uzeli alpinke cipele koje sam imao na nogama, na moju sreću bile su male za Žigu. Tad je on rekao, neću Tursko makar bos hodao. Drugi vojnik nas je vratio u kolonu.

Dok su izdvajali ljude iz kolone vidio sam kad su Sefera Kešića i njegovog sina odveli a poslije sam čuo da su ih iza ove kuće ubili.Ostale koje su izvodili neznam imena jer neki su bili iz Matrica, Eleza,Hodzića i drugih zaseoka koji su se priključili koloni iz Duračaka

Ovo je priča koju sam ja htjeo da ispričam u ponedeljak 9.jula ali mi nešto steglo u grlu a suze same krenula pa sam morao odustati od priče. Danas mi opet steže u grlu ali uspjevam pisati.

Par fotki koje sam napravio tokom zadnje hefte. Familija Kajdić je bila u dzumi a ja iskoristio priliku da malo porazgovaramo a i fotku da napravim.

Sutkan Balić je došao iz Kanade da obiđe roditelje.

Semira Kasumović i njem muž Zijo, naš poznati estradni umjetnici, su svratili kod mene sa svojom familijom. Ja opet iskoristio priliku pa fotka.

U subotu rano probudio me telefonom Haća - Rasim Bahonjić sa vješcu da su ustrielili jos jednog srndača. Amir Paratušic je ustrelio srndača ujutro oko 5 sati negdje kod Bešica rivina. Poslije čestitanja na ulovu pitao sam Amira jeli mu ovo prvi ovakav ulov on mi reče da je prije par godine negdje u Grmeču ustrelio vuka. Još jednom čestitka Amiru.

Kad je lov uspješan onda se po običaju lovci skupe i proslave ulov.

Amir i Mića su jedini ove godine, iz sekcije Kozarac, ustrilili srndača.

Danas na četvrtku je bila gužva uobičajena za ovo doba godine. Stvarno je puno raje bilo. Fotke koje sam danas napravio na četvrtku.

Pajdo je sakrio kese koje je imao u rukama, a imao ih je puno , ali nije novine. Raklamira Avaz a ja kažem da može jer i ja često preuzimam vijesti od Avaza.

Moja kćerka i zet su mi došli u posjetu, pa su i oni izišli na četvrtak.

Asim Hrnić mi je rekao da ispod njegove fotke napišem, pozdrav Neri

Poslije četvrtka dobro dođe pauza u hladu i uz kahvu.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Ah, najjača kušnja je bijeda. I najmudrije ribe glad tjera na udicu.

 

 

Kad smo živjeli dole u Bosni uvijek smo se veselili tom četvrtku i da idemo na pijacu i vidimo nekog od poznati, a sad zahvaljujući Caji opet se veselimo četvrtku jer nas naš dragi Caja uvijek obraduje sa novim slikama i svojim izvještajem. Veliko ti hvala i da te dragi Allah dž.š. nagradi za tvoje dobro koje činis. Veliki selam svima.

Četvrtak
Refika , 30. July 2011