Ova hefta je kao i prošla bila puna dešavanja. Moj rođak Ešef Dzenanović, o njima sam pisao prije dva četvrtka, je odlučio da podigne spomen ploču svojoj zvijerski ubijenoj porodici. Spomen ploču je podigao na mjestu gdje je bila njihova kuća i gdje su ubijeni njegovi najmiliji u Duračcima.

Podršku u njegovoj namjeri su mu pružili otac Esad i sestra Asima. Naravno podrška je došla i od njegovih komšija Duračaka, a naravno i od familije Sarajlić. Rahmetli Nasiha Ešina žena je, djevojački, Sarajlić.

Obavjestio je Ešo, familiju, komšije i prijetelje da će u ponedeljak 23.07.2012 na dan kad se namirilo punih 20 godina kako su njegovi ubijeni, otkriti spomen ploču i proućiti Jasin svojim najmilijim. Na ovaj skup je došlo puno raje, da podrže Ešu, Esada i Asimu naravno i familiju Sarajlić.

Ovaj spomenik svojoj porodici  Ešo je sam osmislio i sam ga je izgradio.

Skupu se obratio Sudbin Musić, Ešin tečić. Sudbina često slušam kad se obraća skupu Keraterm,Omaraska, Manjača, Korićamske stijene i još mnogo drugih skupova i on to radi jako smireno. Danas sam vidio Sudbina da plače kad se obraća skupu. Na današnji dan  prije 20 godina ubijen je, isto tako na svirep naćin i njegov otac Huse.

Ešo se obratio skupu, zahvaljujući se raji na dolasku on je pričao kako je skupljao snagu svih ovih 20 godina da dođe ovdje i da podigne ovaj spomenik. Zahvalio se svim prijeteljima koji su mu pružili podršku. Tražio je on i još uvijek traži gdje su sahranjeni njegovi najmiliji. Komšije Srbi nikako da progovore. Tužno je i kad komšije Srbi prolaze pognute glave pored ovog spomenika ali ne progovaraju.

Porodica Sarajlić žali i boluje sa Ešom, Esadom i Asimom istu bol. Ni oni nemogu da shvate da niko od komšije nemože da skupi hrabrost i kaže istinu o tom događaju 92. Naravno niko i ne optužuje sve komšije za taj čin. Zato i jest pitanje onima koji nisu krivi a znaju sve, zašto ne progovore.

Obićno kad razgovaram o ovom slučaju većina kaže, oni koji nešto znaju, nesmiju da progovore iz straha za svoju porodicu. Kako neki kažu," komšo ako neko od nas progovori ubiše ga naši".

Ešo, Asima, Esad i familija Sarajlić se nadaju da će jednom pronaći kosti od svojih najmilijih. Nadaju se da će savjest od komšija da se probudi i da skupe hrabrost pa kažu gdje su ih ukopali.

Dan poslije 24.07.2012. je bilo okupljanje ispred logora Keraterm. Bilo je to sjećanje na neviđeni masakr prije 20 godina u ovom logoru. Došlo je dosta raje, preživjeli logoraša, porodice ubijenih ali ne onoliko koliko bi trebalo da nas bude. Kako je ovo top sezona godišnjih odmora i kad nas je najviše tu, pola sahata se može odvojiti za posjetu logoru. Prošli put sam spominjao mjesta gdje nas bude više, nego ovdje u Keratermu, pa ispade da reklamiram ta mjesta.

Hamdija Draganović se obratio skupu ispred logoraša koji sad borave u Holandiji. Pričao je on o svom putu i boravku u logor. Nije zaboravio da napomene da je njegov prijetelj Srbin Jovo Radočaj skupa sa njim doveden u logor. Nije Jovo htjeo protiv svojih komšija i drugova pa su i njega dotjerali u logor a već nakon kratkog vremena su ga ubili. Ljude kao što je bio Jovo Radočaj moramo da pamtimo i nikako zaboraviti.

Najzad nakon 20 godina, sreo sam Hadzu Sivca koji je bio skupa sa nama u logoru Keraterm. Sjeća se Hadzo svakog časa koji je proveo ovdje. Sjećamo se kad je on uspjevao da usčupa i ubaci travu koja se zove, konjogriz, za one koji su imali dezinteriju. Priča on kako je poslije masakra morao da utovara mrtve i ranjene u kamione. Kaže da je brojao mrtve 120 i ranjene 67 koji su skupa sa mrtvima odvezeni i nikad se nisu vratili. Pitam ga dali je pokušao da stupi u kontakt sa Haškim tužiteljstvom. Jesam reče ali oni me nikad nisu kontaktirali nazad. Rekao sam mu da piše sve sto je preživio jer pamćenje svakim danom je slabije i gubi se.

Hadzo sa svojim drugovima iz logora. Kaže da sad zivi u Americi i da je imao saobraćajnu nesreću pa je sad vezan za kolica.

Par fotografija koje sam napravio u ovoj hefti a prva je od prijatelja Sude. Putem interneta sarađujemo ali tek ove hefte smo se upoznali. Sudo je administrator stranice Kozarac Mutnik.

Poneke srećem jako rijetko a sad su na godišnjem, pa pored kratkih razgovora ja iskoristim priliku da i fotografišem.

Ove hefte sam sreo turiste iz Njemačke u našem Kozarcu. Šetaju i obilaze ove naše zaseoke. Pokušavam da ih pitam kako im je ovdje kod nas. Uspjevamo se sporazumjeti i rekoše da im je ovdje kod nas lijepo. Meni je bilo najdraže kad su rekli da smo ljubazni prema njima. Kad se sjetim koliko su holanđani prema meni bili ljubazni osjećam potrebu da i ja budem prema strancima tatakav u našim krajevima. Bilo im je drago da se fotografišemo skupa. Rekli su mi da su iz Nürnberga.

Učitelj Hamza svake godine kad dođe na godišnji svrati i kod mene. Još uvijek je dobrog zdravlja i kondicije. Uz Huremovića stranu sa lakoćom uzađe. Kaže, a meni drago bude "moram svog druga Caju da vidim".

Juče sam bio u Bešićima kod Đemke a on počeo da se hvali sa svojim voćnjakom. Nisam vjerovao dok nisam vidio. Šljive su mu rodile ali baš dobro rodile.

Ove hefte je počeo ramazan i terevije. Ja kao i obično prvo fotografišem svoje dzematlije. Potrudit ću se ovaj mjesec da odem i u druge dzemate da i tamo napravim koju fotku sa teravih namaza.

Moje komšije Softići su najbrojniji u teraviji.

Iskreno da kažem, ovoliko djece nema svaku noć u mejtafu mada bi bilo lijepo da ih je više.

Ovi osmjesi kažu sami za sebe, koliko se raja raduje remazanu i svemu onom što nam donose ramazanski dani i noći.

Ramazan je a ja fotografišem. Nadam se da neću imati problema zbog ove fotke koju sam danas napravio.Najzad ako me budu galamili ja ću da je brišem.

Kao i obično par fotki sa današnjeg četvrtka. Kako neko reče kakav bi to četvrtak bio da nema par fotki iz čaršije.

Kad sam vidio Abaza i njegove Poljake baš sam se obradovao.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Ne usuđujemo se ne zato što je teško, nego je teško jer se ne usuđujemo.