Izdvajamo

Prošli vikend sam bio u Kevljanima kod Šerifa Velića. Kod njega se sastalo njegovo staro društvo, raja iz mladosti.

Kako mi Šero reće, ovako se sastaju 2 do 3 puta godišnje. Prvo ispričaju, uz kahvu, po neki vic ili šalu, a zatim harmonike u ruke pa se raspjevaju. U kratkim pauzama se prepričavaju dogodovštine iz starih vremena. Svaka pjesma ih sječa na neki događaj u mladosti. Ovaj put na ovom druženju, pored Šere, su bili Hasan Jakupović i Juso Jakupović iz Kevljana

 

zatim Šaban Sivac iz Sivaca

i Husein Bešlagić iz Kozaruše, a živi u Zagrebu. Na skupljanje nisu došli, opravdano, Mustafa Jakupović i još par jarana. Slijedeći put, nadamo se, bit će svi na okupu.

Meni je bilo interesantno da je sto bio prilično pun sa hranom i pićem ali bez alkohola. Nekako navikao, kad je negdje harmonika i sevdah da je tu i alkohol. Hadzija Šero mi ispriča da oni nepiju alkohol.

Posebno raspoloženi i veseli, kuća grmi od pjesme i smijeha. Kad sam rekao da su veseliji i imaju bolji štimung nego gdje ima alkohola, rekoše u glas: Ovo je veselje iz duše a ne iz alkohola. Jadni su oni koji moraju da popiju koju čašu alkohola da bi bili sretni i raspoloženi. Zabavljamo se, družimo, pjevamo i sve to za svoju dušu, a kući idemo sretni, radosni i punih pluća.

Ove hefte sam svratio u zaseok Halaci

Prvo gdje sam svratio bilo je kod ove trojke. Kad smo se upoznavali sve nešto se poznajemo ali nikako da se sjetimo od kuda. Na kraju smo se sjetili Demirović Sadik moj školski, samo sam ja bio zaboravio ime zato što smo ga mi svi zvali Tadija. Tadijin brat Sakib, sa njim sam bio u vojsci u Zalužanima. Njihov stričević i komsija svratio kod njih.

Poslije sam svratio kod Amira Halaka

Odmah na ulazu u kuću su me, sa osmjehom, dočekali Amir, njegova mama Hajra i kćerka Elma.

U dvorištu sam našao njegovog oca Adila. Kaže,  nemože da miruje, mora uvjek nešto da radi.

Kad sam upitao Amira, od čega živi i čim se bavi, on me uveo u radionu. Radiona puna mašina, bavi se proizvodnjom stolarije. Ne samo stolarije, već radi sve sa drvetom

Kod Amira sam našao radnika koji je bio zauzet farbanjem zidova u radionici, Saud Kulašić. U razgovoru sa Saudom sam saznao da je i on povratnik. Priča mi da se vratio iz Amerike prije 14 mjeseci i da se nije pokajao. U Kulašićima je napravio kuću, a meni je rekao da bi bilo dobro da i dole dođem da raja vidi koliko je i dole izgrađeno i kako je lijepo u njegovom sokaku.

Ove hefte sam bio i u Banja Luci, pa sam svratio i do Ferhadije da vidim dokle se došlo sa radovima. Kao što se vidi,  radovi na izgradnji Ferhadije privode se kraju.

Postavljanjem alema na munaru Ferhad-pašine džamije, poznatije kao Ferhadija, koju je u centru Banjaluke izgradio Ferhad-paša Sokolović još 1579. godine, a koja je srušena u toku ratnih dešavanja u BiH, ušlo se u završnicu obnove jednog od simbola grada na Vrbasu.

Negdje sam pročitao jednu legendu o Ferhadiji:

"Trojica najboljih neimara, prema jednoj od najpoznatijih legendi, gradila su džamiju Ferhadiju u Banjaluci. Po namjeri i želji Ferhad-paše Sokolovica, morala je biti velika i lijepa, kakve na ovom kraju svijeta nikada nije bilo, niti ce biti. Kada je objekt bio sagraden, neimari cuše da ih Ferhad-paša namjerava pogubiti kako graditeljsku ljepotu više nikada nigdje ne bi sazidali. Cuvši za to, napraviše sebi krila i poletješe s vrha džamije. Sva trojica padoše na tri razlicite strane Banjaluke - Petar na današnji Petricevac, Pavle na današnji Pavlovac, a treci, koji slomi rebra, pade na desnu obalu Vrbasa, pa ovaj dio grada nazvaše Rebrovac."

 

U utorak je u Kamičanima bio saboraćjni udes sa više auta. Pored ova dva auta  bio je i jedan kombi, a kako rekoše očevidci, bilo je i četvrto auto.  Nevjerovatno, kad sam vidio auta koliko su razbijena, a nije bilo teže povređenih.

U kamičane svratim redovno pa i ovaj put.

Samo ovaj put sam zavirio i iza škole gdje bi trebalo da je školsko igralište. Kao što se vidi, ništa od igrališta. Pitam se hoće li i kad će djeca u Kamičanima dobiti svoje igralište. Kamičani, najveća mjesna zajednica na ovom prostoru a nisu do danas dobili školsko igralište. Šta je razlog i do koga je pa je ovo ovako, možda neko zna. Ipak ovo je žalosno.

Odavno nisam bio u Muranovićima. Dole me dočekala Đula Šljivar. Njen muž Halil nije bio kod kuće, kaže da je otjerao krave na ispašu.

Svratio sam kod Juse Muranovića gdje me dočekao njegov sin Amel. Priča mi on da je jedan od onih konja što sam fotografisao, prije dvije godine, podlegao (umro ili krepo).

Ispričao mi je da su sad uzeli dva mlada i sa ponosom mi ih pokazao.

Imaju krave muzare i pola ih je na ispaši a druga polovica su ostali u štali.

Mirsada Zukić sa svojih dvoje djece

a Mirsadinog muža  Ahmeta sam našao u Kozarcu na poslu i fotografisao.

Amel mi je pokazao i pričao o svojim Muranovićima,sa ponosom i sve najbolje.

Svratio sam i u Duračke do spomen ploče familiji Dzenanović i proučio El Fatihu.

Kad sam svratio u Sanski Most, Fatima mi priča kako i ovdje prate našu stranicu, a posebno Četvrtak. Jedna fotka iz naselja Pobriježje.

Jutros je Udruženje logoraša Kozarac počelo sa akcijom potpisivanja peticije pod nazivom:

Podrška donošenju zakona o pravima žrtava torture u BiH

Bosna i Hercegovina nema zakon o pravima žrtava torture! Procjenjuje se da trenutno postoji oko 200.000 žrtava i njihovih porodica, koje još uvijek čekaju da država prizna njihova osnovna prava i omogući im dostojanstven život.

Potpisivanjem ove peticije dajete podrsku za donošenje zakona o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini.

Udruženje građana "Vive Zene" u partnerstvu sa Savezom logoraša u Bosni i Hercegovini a u čijem sastavu je i "Udruženje logoraša Kozarac", Udrugom zatočenih - Udruženjem logorasa Brčko Distrikta, Savezom udruženja logoraša Tuzlanskog kantona i sa Hrvatskom udrugom logoraša domovinskog rata u Kantonu Sredisnja Bosna, sprovode projekat "Zajedno protiv torture u BiH - Mreža", koji finansira Evropska unija iz sredstava Instrumenta za pretpristupnu pomoć.

Četvrtak je bio, bar meni, prilično hladan. Zulfo Balić se nije žalio na hladnoću kao ja. Slijede fotke koje sam danas napravio na četvrtku.

Kestenje na izmaku ali jabuke tek počele.

 

Na kraju jedno obavještenje od udruženja logoraša Kozarac:  Molimo  osobe dole nabrojane, da se jave udruženju logoraša Kozarac na telefon  00387 (0) 52 344 667 ili na  email Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Potrebno je da se jave zbog dopune podataka za tužbu. Ove osobe su dobile termin za pripremne rasprave a poslije toga slijede glavne rasprave.

Mujčić Alma

Karahodzić (Mustafa) Jasmin

Fazlić (Fehim) Hilmija

Hodzić (Hasana) Meho

Kahrimanović (Ešefa) Fuad

Molimo raju  koja poznaje ove osobe, a misli da isti nisu vidjeli ovo obavještenje, da ih obavjesti.

 

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

JESEN

Jesenje lisce lezi mi pod nogama
palo pod udarom ubice vjetra
grije mi noge zuto smedji cilim
dok lijeno koracam
zeljna da vrijeme zaustavim.

Tako cemo I mi, ljudi
jednom dio zemlje postati
ko lisce ovo po kojem gazim,
kojemu se divim
I u isto vrijeme zalim.

Sjecacemo se zivota zlatom okovanog
I tugovati zajedno sa maglom sivom
jednom kad danas postane juce
kad budemo gledali gole grane
na koje slijecu crne vrane.

Sunce na istoku vec odavno drijema
nemocno da se sa teskim oblacima bori
elegiju pise o proteklom ljetu
I sa samocom ne moze da se izbori.

I dok sjedim sama na vlaznoj klupi
I posmatram komadic sunca kako plese
zalim sto ce juce brzo postaje danas
sto nebo plavo nekada bijese.

Sta to ima u nama ljudima
pa da o zvjezdanim stazama mastamo
dok po kaljavom drumu hodamo,
pa kad do vrhunca stignemo
opet se na pocetak vracamo.

Sta li je to u nama ljudima
pa zalimo samo kad gubimo
na dobrotu ostajemo nijemi I gluhi
I uvijek prekasno volimo.

Curi polako ovaj trenutak srece na klupi
ko sunce jesenje sto brzo se gasi
umiru polako dani neprozivljeni
ko lisce zlatno sto postaje crno.

O, jeseni, jeseni,
neces se jos dugo s vjetrom moci boriti,
I drvece ce tvoje odoru izgubiti,
I topla soba hladnoj gosci zimi
postat ce nerazdvoji drug
a ja, obicni smrtnik
gledati kako zivot zatvara
svoj krug.
SEMIRA JAKUPOVIC

Ovdašnja osnovna škola, koju pohađa 340 učenika, posebna je priča. Ne tako davno bila je među najvećima u bivšoj zajedničkoj državi, brojeći i do 3.800 učenika. I danas su u njenim klupama učenici Bošnjaci, Srbi, Ukrajinci, Romi. Isto je i s nastavnim osobljem.

Al-Jazeera 01.2017.