Piše: Alma Čirkić

U predvečerje, kad sjedite u toploj sobi, naslonjeni na jastuk ili nečije rame, pokriveni nježnom dekicom koja miriše na omekšivač, gledate film ili čitate knjigu, sjetite se onih kojima je hladno.
Kad gledate dekoracije na prozorima, svjećnjake, suhe kolače, kad se mješaju miris cimeta i voćnog čaja, sjetite se onih koji nemaju šta da jedu.
Kad ste prehladjeni, šmrcate malo ili nimalo, jer ste se čuvali i ishrana vam je kvalitetna, sjetite se svih bolesnih koji će praznike provesti u bolnicama ili kućama bez adekvatne njege.
Kad gledate vaše dijete kako se igra na podu pored vas i smiješite se zamišljajući njegovu reakciju na poklon i praznike, sjetite se svih onih čija djeca nisu s njima.
Kad pravite omiljeno jelo vaših roditelja i s nestrpljenjem očekujete zvuk zvona na vratima i požurite da im otvorite, sjetite se svih onih koji roditelje više nemaju.
Uživajte vi u vašim momentima. To su prave životne vrijednosti. To su jedini pravi razlozi za sreću. Ali, budite svjesni te sreće i blagoslova koji imate. Budite svjesni da ona znači i odgovornost. Odgovornost da pomognemo onima kojima je život dao manje.
Prilog za liječenje, kućne potrepštine za barem jednu porodicu, paketići za djecu koja nemaju priliku da ih često dobiju, paketić kahve i šećera za staru nanu kojoj su djeca poslala sve ali je usamljena i željna razgovora... Načina ima. Vjerujem i volje. Nikada nije bilo potrebnije da budemo ljudi. Nikada nije bilo potrebnije da pomažemo jedni drugima.
Koliko ste puta bacili novčić u fontanu i zaželjeli želju? I ja :) Nebrojeno puta...
Ne govori li nam upravo taj čin da smo tek davanjem dobili mogućnost da budemo na dobitku?
Da mi uvijek budete nasmijane, zdrave, lijepe, dotjerane, da uvijek sebi možete priuštiti sve što poželite, da cijenite vašu radost i sreću, i da pomažete. Ne zaboravite, onima kojima je lijepo i toplo, zima brzo prodje. Onima manje sretnima baš i ne... Ja vam želim svijest i želju da pomažete i dajete puno, jer samo tako život će vam vratiti još više...