Drago PerkoviĆ: Nisam vjerov'o da smo, poslije svega, živi

Iz Omarske smo,početkom augusta '92 ,prebačeni u logor na Manjači
u
logor opasan mitraljeskim gnijezdima,bunkerima,minskim poljima ,stražom i žicama
opasan je i kasarnom u blizini
Prebačeni smo u
logor drugog svjetskog rata
Prvu noć proveli smo u autobusima
nagurani jedni na druge
jedni pod drugima
jedni ovako
a drugi onako
Gaca,jedan momak i ja smo ''sjedili'' na dva sjedišta
po nama su ''sjedili'' drugi
njihov znoj,njihova krv i njihov smrad
kapao je po nama i pomješan sa našim znojem,krvlju i smradu dalje po našim nogama
do jutra
na nekoliko mjesta
progorile su mi farmerke
bilo je ljeto i bilo je vruće
zatvorena su nam sva vrata i svi prozori
a
uključeno je i grijanje
Zvonko se ugušio
Crnalića su premlatili ispod prozora mog autobusa a onda ga zaklali
u toj gluvoj noći
krvnički su
ubili 32 zatvorenika
ubili su one koje je ''neko'' za ubijanje obilježio još u Omarskoj
i
ubili bi nas sve zbog ''nekog'' iz Omarske
kome smo zbog ''nekog'' uspjeli da izmigoljimo s nauljena ražnja
Mrtve su,nabacanih trupala,raštrkanih udova i preklanih vratova, traktorima ''negdje'' i odvozili
a onda
negdje i bacili
iza žice,
u polju je bazdilo nekoliko krepalih svinja,papaka izvrnutih nebesima
danima poslije
njihova tjelesa ''papaka u nebo'' su nam prkosila u našoj gladji
prvi dio logora je već bio u funkciji
drugi je to,našim dolaskom,postajao
na kamenju ''staje'' gdje smo ubačeni
sam,možda,po poslednji put spav'o k'o zaklan
rekli su nam da rijetko ulaze da tuku
nije Manjača Omarska
Deset mjeseci poslije,
spav'o bi ja i u Livnu
al'
nisam vjerov'o da smo,poslije svega, živi