Izdvajamo

Amel Bešlagić, Master student arhitekture, napisao je odličan i zanimljiv tekst koji je rezultat pola godine dugog istraživanja na temu reljefa, uzurpacije i infrastrukture na institutu za temporarnu umjetnost, fakulteta arhitekture, tehničkog univerziteta u Grazu:

-PROLOG-

“Poslije skoro četiri godine, dvije stotine i pedeset hiljada ubijenih, dva miliona izbjeglih i grozota koje su užasnule ljude širom svijeta, narod u Bosni konačno ima šansu da iz užasa rata uđe u obećanje mira.”

Tim riječima je Bill Clinton tog decembarskog jutra 1995. godine najavio potpisivanje sporazuma koji je za svakog Bosanca i Hercegovca predstavljao novu prekretnicu u životu, novi početak. Od sporazuma je prošlo 25 godina, transakcija od Clintonovog pomenutog užasa do mira je u procesu.

Postoje rane među ljudima koje su zacijelile vremenom, postoje i one koje su se samo pravile da su takve, postoje koje nikad neće zacijeliti a postoje i one koje se upale na promjenu vremena.

Za čovjeka, čovjeka bez grupacije na osnovu krvnih zrnaca, čovjeka, državljanina Bosne i Hercegovine, sama pomisao na period prije 25 godina je promjena vremena koja donosi žigove, žigove u mislima, zatim trzaje i damore tijela.

Kad bi se usudili da našim gradovima, selima ili mahalama, dodijelimo osobine koje su sklone čovjeku, dobili bismo, između ostalog, svakakojake priče i anegedote iz prošlosti. Kažem “usudili”, jer mi, ljudi, u globalu i nismo bas skloni davanju pardona ikome osim samima sebi, vjerovatno iz straha da više ne bi bili u centru pažnje, ko će ga znati.

Na žalost svih nas, gradovi ne mogu pričati, ali zato mogu njegovi stanovnici, pa onda dolazimo do retoričkog pitanja: ”Šta bi oni bili jedno bez drugog?”.

Jedna od najpoznatijih sevdalinki ikad opjevanih na prostoru Bosne, decidno je opisala svu simbiozu odnosa čovjeka i grada, gdje ista kaže:

“Prođoh Bosnom kroz gradove,
al’ ne nađoh srcu mira,
jedna stara uspomena,
osjećaje moje dira”.

Gradovi bude osjećanja i uspomene, a šta je čovjek bez istih? NIŠTA!

Zadnjih nekoliko mjeseci, a pogotovo zadnjih nekoliko sedmica, svoje usplahirene misli i relativno friške uspomene budi Kozarac.

Gradić u sastavu manjeg entiteta, na sjeverozapadu države Bosne i Hercegovine. “Najveći mali grad na svijetu”, kako ga od milja nazvaše njegovi stanovnici. Gradić dovoljno velik da ne bude selo, a nedovoljno malen da ne bude grad. Karizmatičan i osebujan po mnogo čemu, burnom i bogatom historijom prije svega.

Još kao glavni grad tadašnje Sanske župe u 14. stoljeću obećavao je mnogo, pa prisjetimo se samo kapetanije u Osmanskom carstvu, čijom titulom se i nije moglo baš mnogo gradova pohvaliti, zatim statusom u Austrougarskoj monarhiji. Kao “sam svoj gazda” životario je sve do sredine 60-ih godina, kada se pripaja općini Prijedor, zajedno uz Ljubiju i Omarsku, te na poslijetku, nazovimo ga periodom novije historije koji, kako čovjek stari uviđa da je isti za Kozarac, još uvijek aktuelan.

Kozarac je sve to predeverao, a što nije-predeverat`će.

Ja, Amel, sin majke Kelime i oca Muhameda, dijete Kozarca, dajem si za pravo da na trenutak dam riječ Kozarcu. U želji da trenutak postane vječnost. Vječnost za nas – LJUDE, ljude koji smo vezani za to pitomo mjesto, podno pitome Kozare, ali i za sve ljude koji su privrženi pitomosti, pitomom razmišljanju, djelima i mislima.

-TRI LOPATE ŠLJUNKA, JEDNA CEMENTA I MALO VODE-

Da mi je neko pričao da ću u svojih evo skoro 700 godina postojanja doći u mogućnost da se obratim svijetu – rekao bi mu da bulazni, ali nužda zakon mijenja, pa izgleda da je tako i sad. Nastojat ću da tu mogućnost iskoristim na najbolji mogući način, jer Bog zna, hoće li i kada će mi se ista opet ponuditi.

Maločas je moj recezent ukratko rekao ko sam, šta sam, te kome pripadam. Poredao je hronološki periode kroz koje sam zajedno s mojim narodom prolazio. Historija je svoje rekla i ja vam nemam namjeru pripovjedati nešto što vam je na dohvat ruke, ali ako mi ne zamjerite, volio bih si uzeti za pravo da vam prenesem svoje pojedine misli i osjećanja iz tih perioda, ali i saznanja, ponajviše u želji da iz toga uzmete poruku, a možda, ako bude nafake i pouku.

U svojih 700 godina postojanja ugostio sam i ispratio razne imperije, monarhije, kraljevine i uređenja. Svaka od njih sa sobom donosila je za mene nešto novo. Prvi, slobodno mogu reći, šok, doživio sam kobne 1851. godine, kada prvi put bivam spaljen do temelja. Mnogo je balkanskih gradova gorjelo tih turbulentnih godina. -“Kad ti sablja pravdu kroji, na zulumu carstvo stoji…”, stihovi su sevdalinke koji najbolje opisuju klimu tog vremena.

Pored razaranja, donijela su ta vremena još nešto – industrijalizaciju. Znate, nije mala stvar biti u probranom društvu gradova kroz koje je prošla prva uskotračna pruga Bosne i Hercegovine. Ne bih ja bio ja, da i taj događaj nije prošao nezapaženo.

Naime, prva zamisao je bila da pruga prođe mojim centrom – mojom čaršijom. Iz perspektive grada, to u suštini i nije loša zamisao, jer objekti kao što su autobusna/željeznička stanica centri su velikog protoka ljudi, što bi u svakom slučaju išlo meni u korist, ali, ali, tadašnjoj trasi popriječiti će se čvrsta volja, zajedništvo, te želja za očuvanjem homogene sredine, što je ujedno bio najveći povod za pomjeranje trase na moj krajnji jug, tada između zaseoka Trnopolja i Petrova – Ćele.

U međuvremenu između ova dva zaseoka, osim pruge proprječiti će se i umjetni ribnjak Saničani, koji će me dodatno omeđiti te udaljiti od prijedorskih naselja na desnoj obali ljepotice Sane.

Kad spomenuh Trnopolje, ne mogu ne spomenuti prvu uspomenu koja me na isto asocira! Jeste li znali da je moje Trnopolje ponosno nosilo titulu naselja sa najviše nacionalnih manjina na prostoru čitave Jugoslavije. 14 nacionalnih manjina, pazite, 14!

Zamislite samo na šta je ličila, naprimjer, manifestacija dana škole ili neka druga koja bi ih sve objedinila na jednom mjestu, predstavljajući ih u mozaiku najljepšeg svjetla.

Danas, kad su aktuelna krvna zrnca, teško je tako nešto i zamisliti, jel de?

Sve u svemu, rado se prisjećam tog razdoblja, bio sam ispunjen svojim najljepšim ukrasom – ljudima.

Naroda je bilo, škole vrvile djecom, izletišta posjećena. Povrh svega, izgradnja spomenika na Mrakovici u čast i spomen svim poginulim Partizanima koji su živote izgubili u jednoj od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata, te povezivanje Banja Luke i Prijedora magistralnim putem olakšala mi je život u svakom segmentu.

-BEZDUŠNOST-

Hronološki gledano, nakon tog perioda dolazi period, za kojeg bi lično rekao da traje još uvijek. Na samom početku 90-ih godina, nakon što su Slovenija i Hrvatska istupile iz Jugoslavije, osjetilo se nešto u zraku, baš kao neko predkazanje, rana što žigne na promjenu vremena.

Na istoku Hrvatske uvelike je buktao plamen rata, dok se po mojim proplancima ukopavalo teško naoružanje upereno baš na mene! Pomislih, baš onako kako se tih dana i mislilo, “ma neće mene, kome sam ja šta skrivio?”.

No međutim, te suncem okupane nedjelje, 24.maja 1992. godine, započeo je period, meni najgori od mog postojanja. Započeo je granatiranjem od strane Vojske Republike Srpske. Dok ti ovo pišem, ti zvuci granata i dalje mi bruje u ušima. Moje stanovništvo biva zatočeno u obližnje logore, premlaćivano, ubijano, ukopavano u obližnje masovne grobnice a ono preživjelo, deportovano na razne dijelove svijeta.

Ista ona škola koja je do jučer predstavljala zajedništvo, te nedjelje biva ograđena žicom i pretvorena u koncentracioni logor.

Na pojedinim mojim kućama tih kobnih dana vijorili su se bijeli čaršafi, koje je već uvelike gutao crni dim popraćen plamenom. Bijeli čaršafi bili su etiketa sveopćeg zla. Barkod.

Vladao je sveopći strah, kako to reče moja Nusreta Sivac: “…strah je vrlo teška emocija i čudna, znate, kad vas obuzme strah vi se počnete sebe bojati…”. Znaš li ti, čovječe, ko je Nusreta Sivac?

Bezdušan ću ostati naredne četiri godine. Ja ne znam ima li potrebe išta pričati o tom periodu, što već nisi mogao pročitati, čuti ili vidjeti, čovječe?!

Moju Starenicu zamjeniše neke druge rijeke a moja Kozara, moja Kozara od tog kobnog maja nije više ista. Kao da krije nešto u svojoj utrobi, ili bolje rečeno, čeka da bude ispričano od strane ljudi šta to nju tišti.

-NOVI POČECI-

Nakon što je potpisan Daytonski sporazum, Aneksom 7, zagarantovan je nesmetan povratak svim ljudima koji su protjerani sa svojih ognjišta. Vladao je sveopći muk, ptica nije bilo, kome da pjevaju? Avlije su bile neprepoznatiljive.

Ljudi su kriomice dolazili, suznim šapatom obilazeći ognjišta, strahujući da šta ne dirnu, da ne uzberu samoniklu šljivu, šefteliju ili pak višnju. Njihovim venama tih mjeseci kolali su adrenalin i strah.

Oni smjeliji, uzimali bi neku sitnicu, u najboljem slučaju tablicu broja kuće, te mazeći je i glancajući vraćali bi se odakle su došli ostavljajući me u obećanju da će se vratiti.

I zaista, već `98. godine krenula je obnova! Krenulo je postepeno čišćenje zgarišta uz pomoć donacija prijatelja Bosne, mojih prijatelja. Osjetio se nakon toliko godina miris kvrguše, miris pržene kafe, eh, naziralo se proljeće, čovječe!

Sve dok mi nije povraćena struja, duguljaste žute svijeće mojim povratnicima predstavljale su sve. Duguljasta žuta svijeća i familije oko iste u razgovoru koji je trajao dugo u noć. Pričalo se o ljudskim sudbinama, o pretrpjelim strahovima do u nazad par godina…”U kojoj je on zemlji sad? Hoće li se vraćati? Da li mu je sin preživio Omarsku?“- neka su od najćešćih pitanja koja su kružila povratničkim sijelima.

“Pukla flaša, škola je naša”- samo je jedna od parola koja je odzvanjala od strane formiranog dječjeg bastiona preko puta škole. Djeca su htjela svoju školu nazad, djeca nisu nikome htjela zlo, samo su zahtjevala ono na šta imaju pravo! Da li je to pogrešno, čovječe?

Nekadašnja škola “Rade Kondić” u mojoj čaršiji bila je zauzeta od strane izbjeglica srpske nacionalnosti. Suosjećao sam se s tim ljudima, sažaljevao sam se nad njihovim sudbinama. Svi ljudi imaju pravo da se vrate na svoj kućni prag s kojeg su protjerani. Svi ljudi imaju pravo na pravo!

I tako, svaki novi dan, njih 365 donosili su sa sobom neku novinu, neki izazov i iskušenje, život je išao svojim tokom, pukla je flaša…

Kompletna euforija povratka koja je vladala na početku 21.vijeka pomalo je splahnula. Vratio se ko je naumio, ali veza mojeg lokalnog stanovništva i mojeg stanovništa razasutog po bijelom svijetu je neraskidiva i nedjeljiva. Uvijek je bila takva, uvijek će kao takva ostati. I bez jednih i bez drugih sam neprepoznatljiv, neodrživ!

Ne vidim smisao odvajati ih zarezom, a kamo li kakvom drugom etiketom. Svi oni su moji ambasadori. Gdje god se nalazili u svijetu s ponosom naglašavaju da su iz Kozarca!

U nazad desetak godina, a pogotovo od momenta kad je za državljane Bosne i Hercegovine ukinut vizni režim, veliki broj ljudi odlučio se da iskuša sudbinu izvan granica moje države. Odlazi mlado, odlazi staro, odlaze familije, odlaze ljudi koji slove za “dobrostojeće”. Briga za budućnost djece je u većini slučajeva osnovni razlog.

Ja ih posmatram ćutke, osluškujem ih kako duboko u noć uz pečene krompire ili bundeve (kako to moj narod voli još i nazvati: masirače), diskutuju zašto otići, odnosno zašto ostati?

-Nije im lako, ja šutim, osluškujem…
-Nigdje nema kažu ovakve ljepote, ovakvog pitomog kraja, ja šutim, ne trepćem…
-Nigdje nema ovakvih dolina, oči mi se napuniše suzama…
-Nigdje nema ovakvog Kozarca, a meni suze odoše niz Starenicu!

Ne znaju oni, čovječe, da smo mi prst i nokat, ne znaju!!!!

-MUŠTULUK, AL` ZAMALO-

Kao što rekoh, godine odnose i donose nešto, a ono što je u meni prije svega par godina izazvalo, na početku sveopću euforiju, a kasnije šok i nevjericu, jeste vijest da ću biti spojen ostatkom svijeta ni manje ni više nego autoputem!

Kažem, “sveopću euforiju” jer šta si ti, čovječe, prvo pomislio kad si pročitao “autoput”?

-Prosperitet – veće mogućnosti u svakom smjeru,
-konekciju sa ostatkom svijeta,
-manje stradalih na najcrnjoj magistrali u BiH,
-povezanost mojeg naroda koji živi u drugim državama,
-svjetlija budućnost?

Eh i meni je upravo to prvo prošlo kroz glavu, ali čemu onda ovaj šok i nevjerica? Dozvoli da ti u kratkim crtama objasnim kako ja gledam na isti sa svoje tačke gledišta.

 

Sve je počelo, kako to inače biva, u kafani! Pročulo se da će se autoputem povezati Banja Luka i Prijedor, a možda čak i Novi Grad (Bosanski Novi). Banja Luka se tad već uveliko spajala autoputem s Dobojem.

Nedugo zatim, ispostaviti će se da govorkanja po kafanama i nisu daleko od istine. Na televiziji, kanalu RTRS-a službeno je objavljena vijest da će ova dva grada u dogledno vrijeme biti povezana autoputem.

Nastalo je sveopće oduševljenje o kojem sam ti maločas pripovjedao, a nedugo nakon toga objavljena je nova vijest sa slikom mojeg krajolika i mene, na kojoj je prikazano kako postoje tri različite solucije trase budućeg autoputa.

Ja sam krenuo opet da malo osluškujem svoje stanovnike, da čujem glas naroda, manje više svi su ostali i dalje pri onoj prvoj pomisli – neka autoputa…

Rijetki su se “pravili pametni” iznoseći svoje mišljenje kuda bi bilo najbolje da prođe. Većina tih “pametnjakovića” zagovarala je mišljenje da je najbitnije da se izbjegnu naselja, a laički gledano, jedina solucija je da ide tik uz ribnjak kojeg sam ti spominjao, odnosno prugu, ili pak da ide Kozarom kroz tunele i vijadukte. Svaka druga varijanta bi bila nauštrb naroda a šta je preče od naroda?

U danima koji su uslijedili splahnula je euforija, dok je, ispostaviti će se, za nekoga taj period bio samo zatišje pred buru. Naime, odabrana je trasa koja prolazi mojim južnim dijelom! -”Uz ribnjak!?”- pomislih! Ispostaviti će se da se grdno prevarih!

Prolazi dužinom manje više svih južnih zaseoka koji su u mojem sastavu, razdvajajući ih na dva dijela a samim tim i mene s njima!

U čaršiji je nastao, po ko zna koji put, tajac i nevjerica…

 

-INFRASTRUKTURA KAO NASILJE-

Kroz svoju historiju doživljavao sam da čujem i od drugih gradova kako se infrastruktura koristi na štetu njih i njihovog pučanstva. Pogledajmo samo manje više sve gradove na prostoru Palestine. Taj prostor je već desetljećima jedan testni poligon kako infrastrukturu koristiti kao sredstvo protiv određene skupine ljudi, a ne kao cilj da istim tim ljudima bude život lakši i prosperitetniji.

Grade se mostovi koji nemaju za cilj da povežu, već da segregiraju! Grade se vijadukti koji omeđuju čovjekov pogled, šta vidjeti, šta znati i u kojoj mjeri! Grade se čitava naselja s jednim drugim ciljem, a ne onim plemenitim – da narodu bude bolje.

Da ne idem isuviše daleko od svoje avlije, situacija koju bih naveo u Hercegovini je još jedan očigledan primjer kako se infrastruktrura koristi, ovaj put nauštrb države. Riječ je o Pelješkom mostu, čijom će izgradnjom država Bosna i Hercegovina izgubiti izlaz na otvoreno more. Ko vidi trunku dalje od svog nosa, zna da to nije mala stvar, ali ko danas gleda da bi šta vidio?

Kad smo kod Hercegovine, baš prije koju sedmicu nekako tiho je došla vijest kako su kineski radnici u izgradnji autoputa uništili kulturno-historijski spomenik – prahistorijsku gradinu nedaleko od Čapljine. Ta vijest tiho je došla, ali je još tiše nestala. Izazvala je par komentara, eventualno osuda i to je sve. No, međutim ta vijest krije alarmantne činjenice. U biti i ne krije ih, ali prosječan Bosanac i Hercegovac većinu stvari krije sam od sebe iako su iste jasnije od današnjeg dana.

Prvo, “kulturno-historijski spomenik”, pazite jednu stvar da vam kažem, kako mi, gradovi Bosne i Hecegovine gledamo na to.

Nigdje nema toliko historijsko-kulturnih nasljeđa koje, mi gradovi, prenosimo iz godine u godinu, iz vijeka u vijek, a da se o istima manje vodi briga. To je činjenica!

Da iskoristim priliku, pa da vas sad ovako javno pitam, hoćete li se “dozvati tobe”? Jel vas strah Boga? Da li ti je išta sveto, čovječe?

 

-INFRASTRUKTURA KAO SREDSTVO KOLONIJALIZACIJE-
Druga stvar, kako Kinezi u Hercegovini?-Lako!

Isto kao i u dobojskoj bolnici, isto kao i u grčkoj luci Pirej, kao i u tvornici guma u Srbiji, zatim i u termoelektrani u Tuzli, pa na kraju krajeva i u ovom mojem hudom autoputu!

Navedeni projekti su samo kapi u okeanu kineskih investicija na prostoru Balkana, s akcentom na one koje nisu u Europskoj Uniji. Kao takvi predstavljaju produženu ruku nekadašnjeg “puta svile”, koji je začet prije, okvirno 2000 godina i koji, kao što vidimo, egzistira do današnjeg dana, u različitim formama i nijansama istog principa.

Što se moje malenkosti tiče, odnosno mojeg autoputa i Kineza, tu također ima par interesantnih pojedinosti. Naime, autoput je bez tendera ponuđen Kinezima da ga rade, što su isti uz koncesiju objeručke prihvatili.

Pazite, da ponovim: “bez tendera, uz koncesiju”. U ovom slučaju, koncesija predstavlja, žargosnki rečeno, onog kadiju što te i tuži i sudi. Narednih 30 i kusur godina, autoput će za sve i jednog stanovnika ove države predstavljati samo jednu od karika lanca obavijenog oko nogu dok polako puže ka prosperitetu i nekoj tamo integraciji. Idući jednim korakom naprijed, zatim s najmanje tri unazad i tako, ritmično…

U kontekst investicija na Balkanu, nepravedno bi bilo, osim Kineza, nespomenuti Turke. Pogledajmo samo autoput između Sarajeva i Beograda za čije će potrebe izgradnje doći 10 000 turskih radnika, a s njima čitava logistika. Od čačkalice do nosača vijadukta – sve iz Turske!

U današnjem svijetu materijalizma, gdje materija predstavlja manje-više sve “vrijedno”, zapostavlja se pojam vremena, kao krucijalnog faktora u borbi za ostvarenje ciljeva. Prosto, od strane običnog čovjeka ne primjećuje se značaj istog, dok je to za investitora adut koji rješava svaku partiju u njegovu korist.

Infrastrukture rade na vrijeme. Ali u ovim primjerima, ne samo na načine na koje obično pretpostavljamo. Nema sumnje da će autoput povećati brzinu, odnosno skratiti vrijeme protoka robe, ljudi ili energije, ali to neće biti glavni atribut istog!

Fizička razmjera, gabariti, tehnička izdržljivost i politička snaga daju im još jednu svrhu. Oni uvode jaz iz kojeg sadašnjost izvlači bogatstvo iz budućnosti!

-TRESLA SE KOZARA, RODIO SE….?-

Osim tog aspekta, onaj najbitniji, koji je za mene rak rana, jeste da moj autoput, ovom ponuđenom trasom ugrožava integritet povratnika! Ugrožava se taj, često spominjani, Aneks 7! Ugrožava se želja i mogućnost za povratkom! Ugrožava se trasa puta ka miru. Ugrožava se majčin vapaj u želji da nađe kosti sina…!

Rame uz rame sa mnom je i moja komšinica Ivanjska, ili od rata poznata još kao i Potkozarje. Iako površinski znatno manja u odnosu na mene, patnja i bol joj je jednako velika. Mjestašce čiji su sastav činili pretežno Hrvati, planiranom trasom autoputa isto se dijeli na dva dijela.

Da li su svi vapaji, majčini krikovi, sve suze što ih Starenica nosi, sve peticije mojeg i onako raštrkanog naroda, mojih ambasadora, samo mrtvo slovo na papiru?! Vrijeme će zasigurno pokazati.

Ono što je nepobitno jeste da čvrsta volja, dobra organizacija i upornost ka ostvarenju zajedničkih nam ciljeva ruši sve barijere!

Vidjeli ste to kroz moju historiju, vidjeli ste to kroz crni oblak iznad kojeg se nadvio feniks, vidjeli ste to kroz dječiji bastion u tim godinama povratka.

Osim toga, da zavirimo malo u avlije susjednih zemalja, vidjeli i naučili bi puno iz primjera gdje, na samom početku, mala grupica ljudi, a danas kompletna jedna inicijativa, udruženim snagama i zajedničkim ciljem uspjeva u ostvarenju istog. Konkretno, radi se o primjeru u Hrvatskoj, gdje je inicijativa pod imenom “Ne damo naše autoceste” uspjela da, mirnim putem i konkretnim ciljem, ne dozvoli da hrvatske autoceste odu pod koncesiju!

Ja sam dobio priliku kao “najveći mali grad na svijetu”, da ukrato opišem predstavu baš onako kakva je s obe strane zavjese.

Publika ste svi vi, pitomi ljudi, pitomog razmišljanja. Ljudi, bez segregacije na osnovu krvnih zrnaca. Ljudi, optimisti u nadi za bolje sutra… Zato,

USPRAVI SE, ČOVJEČE!!!

 


citiramo:

U redu, ja sam izdajnik srpstva, a vi svi koji ste ćutali ste izdajnici čovečanstva."