Izdvajamo

Autor: Amir Mahić

UVOD

Na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine pored planine Kozare prostire se srednjovjekovni grad Kozarac. Po prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1334. godine. U sastav Osmanskog Carstva ulazi za vrijeme vladavine sultana Selima I, 1518. godine. Tokom prva dva stoljeća osmanlijske uprave imao je samo vojni značaj, dok je 1687. godine postao i sudsko-administrativni centar regije. Od početka XVIII stoljeća pa do 1835. godine bio je kapetanija, a po reformi ejaleta imao je status nahije (općine), kojeg zadržava i nakon austrougarske okupacije. Takvo uređenje zadržava do 1964. godine, od kada biva administrativno pripojen općini Prijedor.

 

 Sultan Selim I

 

Ulaskom u sastav Osmanskog carstva na području Kozarca je zvanično počelo razdoblje u kojem će njegovo stanovništvo postati dijelom islamskog ummeta. U trenutnim okolnostima ne može se najpouzdanije govoriti o prvom stoljeću postojanja islamskih institucija na ovom području jer nam trenutno dostupni pisani tragovi ne nude nikakve informacije o tom razdoblju. Međutim, kraj XVII i naročito početak XVIII stoljeća su obilježeni značajnim islamskim institucijama među kojima su svakako i vakufi.

Kozaračkih vakufa su se već djelimično u svojim radovima doticali pojedini istraživači s našeg podneblja, a prije svih Hasan-ef. Škapur, a zatim Teufik-ef. Hadžić i dr. Kemal-ef. Bašić. Njihovi radovi su od nezaobilaznog značaja za svakog istražioca koji bi se doticao ovog podneblja. Međutim, niti jedan rad do sada nije detaljno prikazao stanje kozaračkih vakufa u različitim vremenskim razdobljima. Od svih razdoblja najskromnije je prezentirano stanje vakufa u periodu između Prvog svjetskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za ovaj period je značajno Hadžićevo djelo iz kojeg se mogu temeljito spoznati informacije o vakufskim objektima, ali ne i ostalim podacima vezanim za vakufe.

Da bi ovaj rad barem djelimično doprinijeo predstavljanju kozaračkih vakufa u različitim političkim i društevim okolnostima podijeljen je na tri poglavlja. Prvo poglavlje je posvećeno historijatu ovdašnjih vakufa, drugo ukazuje na aktuelno stanje, a treće se bavi pretpostavljenim mogućnostima razvoja i unaprijeđenja.

U radu je pojam mesdžid korišten za specifične vakufske objekte koji su tradicionalno bili prisutni na području Kozarca, a koji su imali veći prostor za obavljanje namaza, prostor za mektebsku pouku (uglavnom u prizemlju) i imamski stan (uglavnom na spratu). U ovim objektima su uglavnom službovali stalni imami i u njima držali mektebsku pouku i obavljali sve dnevne namaze, dok se u njima nisu obavljale džume i bajrami.

 

Kozarački vakufi kroz vrijeme

 

Vakufi u Bosni i Hercegovini, a samim time i oni na području Kozarca, prolazili su različite faze, kojima su ponajviše doprinijela uređenja i odnos državnih vlasti. Od odlaska Osmanske Carevine sa ovih prostora vakufi su bili i ostali u neprestanoj opasnosti. Ova opasnost je s vremena na vrijeme bila izražajnija, tako da su i vakufi pretrpjeli različite poteškoće shodno njihovom intenzitetu. Zbog toga ćemo u narednim retcima pokušati, shodno dostupnim podacima, oslikati stanje vakufa u svakoj od faza u kojima se nalazilo u svome hodu ka današnjem vremenu.

 

U Osmanlijskom Carstvu

 

Godine 1687. u Kozarcu je po prvi put formiran šerijatski sud.[1] Samo formiranje suda govori u prilog činjenici postojanja i drugih oblika uređenja islamskoga života. Prva svjedočanstva o kozaračkim džamijama zabilježio je kadija Omer Novljanin,[2] dok je vakufski objekat koji ima najstariji sačuvani tarih onaj šehidskog turbeta u Kamičanima iz 1713. godine.[3] Hasan Škapur je po osnovu svojih istraživanja Kozarca i okoline tvrdio da najstariji nišani, koji su se nalazili u haremu džamije Duračci, datiraju iz prvih decenija XVI stoljeća i dokazuju postojanje ovog džemata, a samim time i vakufa, u tom vremenu.[4]

 

 Banjalučki boj iz 1737.

 

Nakon ovih najranijih spominjanja kozaračkih vakufa u kontinuitetu se javljaju podaci koji govore u prilog njihom značajnom broju na ovom području do današnjih dana.

U periodu osmanlijske uprave Bosnom u Kozarcu su formirani brojni vakufi. Prema popisu koji je nastao nakon austougarske okupacije, 1895. godine, zabilježeno je da na području Kozarca postoji deset džamija i to u: Kozarcu, Duračcima, Kevljanima, Kamičanima, Brđanima, Deri, Kalati, Kozaruši, Mutniku i Trnjanima (današnjem Trnopolju). Pored džamija evidentirano je i 11 mekteba (mesdžida).[5] Prema gruntovnoj evidenciji ti mesdžidi su bili u: Alićima (današnji Alići-Softići), Dervišagićima, Kamičani-donji mekteb (današnji Kamičani I), Garibovićima (današnji Garibi), Hadžićima, Hrustićima, Jakupovićima (današnji Gornji Jakupovići), Jakupovićima (današnjim Srednjim), Mujkanovićima, Kararićima i Sivac Bečićima (današnji Sivci). Svi navedeni vakufi su zasigurno postojali i u vrijeme Osmanske države. O jednom broju njih postoje i pisani tragovi koji ukazuju na njihovo postojanje. Tako je za Mutničku džamiju, koja je ujedno bila glavna i najveća džamija na ovom području, Salih Vedžhi-paša izdao bujuruldiju 1838. godine (21. ğumād al-awwal 1254.H.)[6], a njome je naredio njenu potpunu adaptaciju.[7] U prilog argumentaciji postojanja ostalih džamija i mesdžida svjedoče zemljišni posjedi koji su bili njihov vakuf u vrijeme Osmanlija. Na taj način vakuf Omer-paše Latasa, koji je nastao nakon njegovog rušilačkog pohoda na Kozarac 1851. godine, svjedoči o postojanju već spomenute Mutničke džamije, ali i džamija u Deri, Gradu, Kalati i Kozaruši. Isto tako, vakuf kozaračkog kapetana i kasnijeg mutesellima Mehmed-bega, koji je preselio 1859. godine, potvrđuje postojanje džamije u Kamičanima.

Najznačajniji infrastrukturni vakufi koji su nastali u osmanskom periodu su svakako džamije, među kojima je najimpozantnija Mutnička džamija, čiji su gabariti i tada bili istovjetni sadašnjim. Ova građevina je dimenzija 18×13. Džamija i munara su bile izgrađene od kamena. Debljina zidova je bila 60 cm, a visina 8 m. Imala je četverovodni krov. Bila je bogato ukrašena ornamentikom, rezbarijom u drvetu i poznata po izuzetnoj akustici. Krasila su je 32 izuzetno lijepa i prostrana prozora. Munara je imala jednu šerefu i bila je visoka oko 35 metara.

U vrijeme Osmanlijske carevine nastala su tri površinski veoma prostrana kozaračka vakufa, a to su:

-vakuf Omer-paše Latasa na Pašinim Konacima, čija površina je prema gruntovnici iz 1911. godine iznosila 256.780 m2,[8] a koji sa jednakim dijelovima pripada džamijama u Gradu, Mutniku, Deri, Kalati i Kozaruši,

-vakuf zvan Čolića Urije u Kamičanima sa površinom od 187.845 m2, a koji je pripadao džamiji u Kamičanima, te

-vakuf na Mrakovici, zvan Mehanova Kosa, čija površina je iznosila 186.430 m2, a koji je pripadao džamiji u Brđanima.

Osim naznačenih podataka nisu nam dostupni pokazatelji koji bi nam pomogli u rasvjetljavanju tačne ili barem približne površine na kojoj su se prostirali kozarački vakufi u vrijeme Osmanskog carstva.

 


Omer-paša Latas, jedan od najznačajnijih kozaračkih vakifa

 

Fusnote:

[1] Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980., str. 174.; Hasan Škapur, „Iz prošlosti Kozarca“, Zbornik krajiških muzeja, V, Muzej Bosanske Krajine, Banja Luka, 1973., str. 139-140.

[2] Omer Novljanin; Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739, dvije bosanske kronike, preveli: Dr. Fehim Nametak; Lamija Hadžiosmanović, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 1994.

[3] Prijevod uklesanog teksta na nišanu glasi: „Bože, ovo turbe je počivalište šehida. Allah ga je učinio znakom Svoje moći, junački se jedno vrijeme borio i sa odsječenom glavom došao na ovo mjesto. Neka se za njega zauzme Božji vjerovjesnik. Bože, primi od nas ovo dobro djelo u ime svih šehida i našeg vjerovjesnika Muhammeda. Neka je svaka hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Dobrotvor ovog djela je plemeniti kapetan Kozarca Mehmed-beg. Godina 1125.“

Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III, Sarajevo-publishing, Sarajevo, 1998., str. 43.

[4] Teufik Hadžić, Džamije i džemati Kozarca, Grafis, Cazin, 2003., str. 177.

[5] Mr. K. Bašić, Kozarac kroz historiju, str. 122-123.

[6] Teufik Hadžić, „Svečano otvorenje glavne džamije u Kozarcu“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1970., br. 11-12, str. 640-642.

[7] U dijelu bujuruldije stoji: „Časna džamija koja se nalazi nedaleko od kozaračke tvrđave je tokom vremena ruinirana i onesposobljena za obavljanje vjerskih dužnosti. Potrebu popravljanja časnih džamija i ostalih dobrotvornih javnih objekata nije potrebno objašnjavati, pa je neophodno izvršiti popravku gore spomenute džamije…“

Hasan Škapur, „Džamije Kozarca“, IIN Preporod, XII, 15. maj 1982., br. 10., str. 47.

[8] Bitno je naznačiti da po osnovu gruntovnog izvatka iz 1911. godine ovaj vakuf čini 202.320 m2 (gruntovni uložak 2350, izvadak br. 1685/10). Međutim, od vremena Kraljevine Jugoslavije istoimene parcele ovog vakufa se vode po izmijenjenim podacima o njihovoj površini. Dotično se najvjerovatnije desilo zbog preciznijeg mjerenja šumskih i brdovitih površina u novija vremena. Napominjemo i to da su se u pojedinim radovima, svakako bez dokumentovanog pokrića, javljali podaci da je ovaj vakuf imao 500.000 m².

 

 

Dijelovi rada: “Kozarački vakufi: nekad i sad”, objavljen u zborniku radova:Vakufi u Bosni i Hercegovini; zbornik radova; Vakufi na području Bihaćkog muftijstva, El-Kalem, god. 5, br. 5., Sarajevo, 2017., str. 183-205.


medzliskozarac.b

Draga braćo i sestre, vama poručujem da se nikoga osim Uzvišenog Allaha ne bojite i da istinu ni od koga ne krijete, već je svim ljudima oko sebe uporno govorite. Ne sjećajte se šehida svojih samo učenjima Kur'ana i dova, već ih se sjećajte vašim svjedočenjima o njihovoj nevinosti i komšijskoj krvoločnosti. Sjećajte ih se upiranjem prsta u njihove ubice. Sjećajte ih se svjedočenjem na sudovima. Sjećajte ih se tako što ćete djecu i unučad svoju učiti ko ih je ubio. Čuvajte ova polja koja su krvlju njihovom natopljena. Čuvajte ovu planinu po kojoj su kosti njihove rasijane. Čuvajte državu Bosnu i Hercegovinu zbog koje su oni ubijani. Budite ponosni na vjeru svoju čistu, naciju svoju hiljadugodišnju, jezik svoj bosanski! Budite ponosni na šehide svoje, bilo one koji su svoje živote izgubili nakon agresorskog upada ili one što se boriše u redovima armije Republike Bosne i Hercegovine.

Mr. Amir ef Mahić
25.05.2017. god.